Rječnik – to je poznato svakom – čini temelj nekoga jezika ili govora. Jer, kako ćeš imati jezik ako za njega nemaš riječi? U tom smislu rječnik, onaj koji je objavljen u formi knjige, čini temelj za građenje jezika, njegovo opisivanje i propisivanje. Rječnika, naravno, ima raznih i svi nam u određenom trenutku dobro posluže da nešto iz njih saznamo ili provjerimo, odnosno da se (i) iz njih obrazujemo.
U tom smislu premalo je reći „Hvala" Marku Peiću i Grgi Bačliji što su do 1990. sakupili, i uz stručnu pomoć profesora dijalektologije s novosadskog Filozofskog fakulteta dr. Dragoljuba Petrovića, obradili oko 17.000 pojmova, koje je te godine pod nazivom Rečnik bačkih Bunjevaca objavila Matica srpska iz Novog Sada. Da nije bilo ovoga trojca, za mnoge nedoumice glede specifičnosti bunjevačkoga govora zainteresirana osoba morala bi se snalaziti uglavnom posredno: najvećim dijelom preko razmjerno skromnih tumača u leksičko-sintaksičkim prebogatim bajkama i pripovitkama Balinta Vujkova; preko više rječnika stranih riječi ili srodnih govora ili pak jednostavno pitati nekoga starijega za koga se pouzdano zna da mu je taj govor „osnovno sredstvo komunikacije" od malih nogu. Problem je, međutim, što je takvih osoba danas sve manje, te je time i vrijednost Rečnika proporcionalno veća.
Drmanje temelja
U međuvremenu, s neizmijenjenim vrijednosnim sudom u odnosu na prvo izdanje, Rečnik bačkih Bunjevaca evoluirao je 2018. u svoju proširenu verziju, obogaćenu za – kako kaže njegov recenzent dr. Dragoljub Petrović – oko dvije tisuće novih riječi. Osim navedenog broja izraza, Rečnik bačkih Bunjevaca iz 2018. u odnosu na svog imenskog blizanca iz 1990. u svom je naslovu bogatiji i za tri nova imena: (pokojnog) Josipa Bajića, Suzanu Kujundžić-Ostojić i već rečenog profesora Petrovića. I, nastavljajući s opisivanjem uvodnih značajki, mogle bi se na račun Rečnika, njihovih autora i nakladnika uputiti salve hvalospjeva – kao istodobno i jednaki broj kritika na račun jezikoslovnih institucija u Hrvatskoj zašto to same ranije nisu učinile – da nije jedne sitnice koja će, pokazuje se to u posljednje vrijeme, nedvosmisleno otkriti njegovu „dubinsku", a možebitno i pravu namjenu: pravljenje temelja za (nado)gradnju kuće govora u katnicu južnoslavenskih jezika.
Na to, istina prilično naširoko i oprezno, ukazuje dr. Dragoljub Petrović već u uvodnoj rečenici („Napomene uz Rečnik bačkih Bunjevaca"), gdje kaže: „Temelji srpskohrvatske dijalekatske leksikografije i davnašnji su i – nesigurni". Pozivajući se na rječnike iz XVII. stoljeća, pa do onoga Vuka Stefanovića Karadžića, on kaže da su ti rječnici – jer su „utemeljeni na jezičkim realnostima određenih lokalnih narodnih govora" – i sami „dijalekatski", te da su „nastajali u vreme kada se o srpskom i/li hrvatskom jeziku nije moglo govoriti kao o realnosti koja se uobličila u mnogo kasnijim vremenima". Ruši li na taj način dr. Petrović temelje Bečkog književnog dogovora iz 1850. (o čemu smo u nekoliko navrata pisali) ili ih samo trese? Sudeći po onome što piše u uvodu Rečnika i uspoređujući to s njegovim posljednjim javnim smatranjima na temu „bunjevačkog jezika" (Politika, 23. ožujka 2021.) ni njemu nije najjasnije. Baveći se u istom uvodu naširoko pojmom dijalekta (čovjek je dijalektolog), nijednoga trenutka, međutim, nedvosmisleno ne kaže kada je to pravi trenutak i koji bi za to uvjeti trebali biti ispunjeni, pa da on preraste u jezik. To čak profesor Petrović – iako je sigurno znao za to, ako ne i bio jedan od idejnih tvoraca pretvaranja bunjevačkog iz govora u jezik – ne kaže u svojim napomenama. Upravo suprotno: na više mjesta – baš kada je među jezikoslovcima imao priliku prvi objelodaniti sintagmu „bunjevački jezik" – dr. Dragoljub Petrović „spušta mliko" (odnosno: „poduzbija se", tj. „uvlači rogove") i rabi isključivo izraz „bunjevački govor".
Definirajući, pak, Rečnik – na čijoj je izradi sudjelovao još od početka osamdesetih godina prošloga stoljeća – kao „potpuni", a ne kao „diferencijalni" (to su oni, kako navodi, u kojima se „registruju samo reči kojih nema u rečniku standardnog jezika"), dr. Petrović otvara široko polje za različite pristupe temi koju je u posljednje vrijeme iz ruku struke otrgla politika. Tako se, recimo, postavlja pitanje samoga bogatstva Rečnika: koliki je, kao „potpunog", njegovih 19.000-20.000 odrednica dovoljno jak potencijal za (iz)gradnju jezika? Ovo napose ako se u ruke uzme Rječnik hrvatskoga jezika (Leksikografski zavod Miroslav Krleža i Školska knjiga, Zagreb, 2000.), koji – zajedno s frazama i sintagmama – sadrži preko 70.000 odrednica! Što, tek, reći o Rječniku govora slavonskih, baranjskih i srijemskih Martina Jakšića (naklada Dominović, Zagreb, 2015.), koji je – uz stručnu pomoć nekoliko jezikoslovaca – obavio enciklopedijski posao i na 1.050 stranica uz rječnik uvrstio i pozamašan broj isto- i bliskoznačnica, imenar, rodbinsko nazivlje, izvorne rečenice nazvane „naš divan", sveze riječi... te čak i izbor riječi nepouzdana ili nepoznata značenja – sve skupa oko 80.000 riječi i natuknica! Pri tomu valja istaknuti kako u izradi ovoga „potpunoga" rječnika (četiri puta bogatijega od Rečnika bačkih Bunjevaca) Jakšiću ni na pamet nije palo od slavonskih, baranjskih i srijemskih govora praviti jezik. No, znajući da čovjek u prosjeku svakoga dana koristi tek nekoliko stotina riječi – a napose s kakvim fondom (manje po broju, više po kakvoći) u javnost izlaze politički „pridstavnici" Bunjevaca – nemojmo biti prestrogi: što nema u Rečniku bačkih Bunjevaca ima u nekom drugom, srodnom.
Ambicija bez kvalitete
Koliko god hvale vrijedno bilo samo njegovo postojanje, Rečnik – istina, mnogo, mnogo manje u odnosu na Gramatički i pravopisni priručnik bunjevačkog jezika – pred čitatelja postavlja nekoliko dvojbi. Prva od njih tiče samoga naziva. Naime, ako je njime obuhvaćeno blizu 20.000 riječi i izraza koje koriste Bunjevci, zašto se, onda ne zove Ričnik? Ovo posebno stoga, jer u samom Rečniku ne postoji ta odrednica nego isključivo „ričnik", koja nam, onda, objašnjava da je to isto što i „rečnik". Lomeći se u ovoj naslovno-semantičkoj enigmi, čitatelj može doći do zaključka po kojoj bi Rječnik ili Rečnik Hrvata ili Srba u Mađarskoj mogao glasiti Szótár, što, onda, dovodi u pitanje nije li on u podređenom položaju u odnosu na „državni" čak i kada progovara sam o sebi, a namijenjen je Drugome? Pitanje onog „h" u sredini naslova („bačkih") isto je kao i zašto Rečnik, a ne Ričnik. Zaronimo li, pak, u neku od 580 stranica, koliko Rečnik sadrži, opet će nas dočekati poneka zanimljivost. Primjerice, zaista je nejasno gdje su to autori nabasali na izraz „prijošnji" (u značenju „raniji", na stranici 372) kada je opće poznato – od Baje, preko Sombora do Subotice – da Bunjevci prilog za vrijeme „prije" rabe u obliku „prija", pa je posve logično postaviti pitanje otkud se odjednom (i gdje, budući da se u Rečniku to ne navodi) izvedenici „prijašnji" pridružuje dublet s „o"? Koristi li to „nazalno a" među Bunjevcima neki imitator Ane Brnabić ili je riječ o individualnom ili grupnom govoru u nekom selu čitatelju nije jasno, budući da o tome nema nikakvih podataka. Otvorite li, pak, slučajno 189. stranicu, naići ćete na imenicu „lipak" i na pripadajuća dva objašnjenja i dva rečenična primjera, dok ćete kod, za Bunjevce uobičajenog, izraza „lipilo" na istoj stranici dobiti samo objašnjenje da je to isto što i „lepilo". A što tek reći o apstraktnoj imenici „bigstvo" u značenju „bijeg" za koje i u Rečniku postoji čak i dublet: „bižanija/bižanje" (od kojih se ovo drugo neusporedivo češće rabi) osim da po svojoj naravi neodoljivo podsjeća na rukopis dr. Suzane Kujundžić-Ostojić, odnosno njezino silovanje ikavice do granice apsurda.
Kada smo već kod silovanja ikavice – tako omiljene sporne radnje Ane Popov i Suzane Kujundžić-Ostojić u Pravopisnom priručniku bunjevačkog jezika (e, da: i u Klupčetu) – recimo i to da čak niti Rečnik, u čijoj se izradi kao autorica Suzana pojavljuje, ne bilježi izraze poput „doslidno", „prithodni", „neposridno", „pridviđeno"..., jer Bunjevci – zapamtite to dr. Petroviću, dr. Kujundžić-Ostojić i g-đo Popov – niti su nekada takvo što „hasnirali" niti danas tako kažu (za to, u ovisnosti o kontekstu, postoje odgovarajuće riječi ili izrazi, poput: „stalno", „uporno"...; „raniji", „prijašnji"...; „upravo", „srdačno", „otvoreno"...; „unaprid utvrđeno", „naslućeno"...). Naravno, ako izuzmemo jezične bastarde poput Bunjevački novina, Spektra i sličnih od države poticanih medijskih projekata, čiji je jedini cilj isticanje nekakve posebnosti u odnosu na druge i usputno negiranje hrvatskih korijena bunjevačkog govora. Ako su u nečemu u pravu, to je svakako da njihov novogovor nema veze ne samo s hrvatskim nego ni sa srpskim, a jedina kategorija u koju se „jezik" kog „namiću" (jesam li se dobro odrazio?) može svrstati je ona zabavna, u rubrici „virovali el ne" u kojoj nije nezamisliva čak ni konstrukcija „višta viverica viri iza virange dok se viverac viščini da virestuje".
Čemu, onda, sva ova lakdrija oko jezika ako je i na samo opisanim primjerima jasno da bunjevački niti s postojećim leksičkim kapacitetima, a posebno ne s onim kadrovskim – čak niti uz pomoć države i struke – ne posjeduje snagu za iskorak iz govora u jezik? Tko je god do sada pročitao rasprave na ovu temu, tko god posjeduje osnovna znanja o tome što je stanadardni jezik a što dijalekt i tko god u sve to uključi i logično zaključivanje, odgovor mu se sam otvara: politička moć u stanju je, i to razlaganjem na froncle, uništiti postojeće znanje, utvrđena pravila i zdrav razum. U tom smislu nije teško zamisliti – sve po filozofiji Bálinta Pásztora – da se Skupština grada neće miješati u stručne medicinske stvari, ali će, ako za to bude dovoljno jake političke inicijative, izglasati nabavu pijavica za potrebe vađenje krvi u Zdravstvenom centru. Naravno, uz prethodnu javnu raspravu.
Izvor: Hrvatska riječ (Zlatko Romić)
