Secesijska arhitektura Subotice može se podijeliti na dva segmenta – arhitektonsku produkciju inspiriranu mađarskom varijantom secesije (tzv. mađarski nacionalni stil) te na objekte pročišćenog oblikovanja koji upućuju na bečke izvore. Mađarska varijanta stila svakako dominira subotičkim urbanim pejzažom zahvaljujući remek-djelima poput Sinagoge, palače Ferenca Raichle-a i Gradske kuće. Geometrijska varijanta secesijske produkcije, iako slabije zastupljena, također pridonosi ukupnoj slici Subotice koja svoj graditeljski zenit doživljava tijekom razdoblja često nazivanoga Fin de siècle, odnosno krajem 19. i početkom 20. stoljeća, sve do Prvoga svjetskog rata.
U Subotici je ostvareno nekoliko projekata nadahnutih bečkom secesijom ponajviše zahvaljujući arhitektima koji su pristigli iz drugih gradova, prvenstveno iz Budimpešte. To su Alfred Hajos, braća Vágó i Pál Vadász koji ovdje rade u razdoblju 1905. – 1910. godine. Treba naglasiti da su Titus Mačković i Ferenc Raichle tada već imali u svom opusu poneko djelo inspirirano novom bečkom arhitekturom. Oni su prihvatili „modernija“ oblikovna rješenja te izrađuju projekte u kojima napuštaju pretjerano korištenje ornamenata na pročeljima, valovite linije i razigranost volumena. Gradska kuća i kompleks građevina kraj jezera Palić označili su trijumf mađarske varijante secesije, ali istodobno i njezin krajnji domet u Subotici. Tako će u gradu u preostalim godinama do početka Prvoga svjetskog rata pa sve do prve polovine 1920-ih pri novim gradnjama prevladavati čiste plohe, ravne linije i geometrijski oblici na pročeljima reprezentativnih palača.
Palača Lajosa Fazekasa
Najamna palača Lajosa Fazekasa izgrađena je 1899. godine i nalazi se u današnjoj Ulici Age Mamužića 13. Reprezentativnu dvokatnicu Titus Mačković projektira za Lajosa Fazekasa, lokalnog inženjera koji je gradio uglavnom jednostavne prizemne kuće. Ova zgrada predstavlja jedan od najranijih primjera secesijske arhitekture u Subotici (skupa s Raichleovim najamnim kućama iz iste godine) koja svoje izvorište ima u Beču – njezina pročelja odlikuju se jednostavnošću, strogim linijama, geometrijskom dekoracijom i pilastrima koji se od visokog sokla protežu sve do krovnog vijenca. Ugaona parcela na kojoj je palača smještena izlazi na jednu od važnijih prometnica u gradu, današnju Ulicu Maksima Gorkog i s druge strane na malu Ulicu Age Mamužića. To je uvjetovalo raspored i namjenu prostorija palače koja je u cijelosti bila predviđena za izdavanje te su poslovni prostori smješteni tako da se njima pristupa s pločnika Ulice Maksima Gorkog, na koju i veći stanovi imaju pogled, dok skromniji stanovi „gledaju“ na malu ulicu. Pročelja su projektirana simetrično s pravokutnim erkerom iznad ulaza na uglu zgrade koji je dodatno naglašen malom kupolom. Na sačuvanom projektu može se steći uvid u izvorni izgled pročelja na kojemu se do danas nije sačuvao gotovo nijedan ornament. Sačuvano je tek nešto dekoracije u vidu konzola ispod erkera. Raščlamba zidne mase definirana je na obje strane velikim pravokutnim otvorima – ulazima i izlozima u prizemlju, potom prozorskim otvorima na katovima, smještenih u pet osi sa svake strane i jednu na uglu. Krajnji dijelovi pročelja naglašeni su malim atikama s dekorativnim detaljima. Glede inženjerskog aspekta treba spomenuti inovaciju u vidu primjene armiranog betona u međukatnoj konstrukciji palače, prvi put na jednom stambenom objektu u Subotici.
Obnova hotela Zlatno jagnje
Hotel Zlatno jagnje izgrađen je sredinom 1850-ih, te je vremenom dotrajao. Mačković je 1904. godine angažiran od vlasnika kako bi ga modernizirao u skladu s dominantnim stilom i ukusom. On se u obnovi pročelja poslužio minhenskim jugendstilom i bečkom secesijom te tako oblikuje reprezentativnu fasadu koja izlazi na glavnu gradsku ulicu. Zastakljeni portali su bili glavni akcent pročelja ali su nažalost stradali 1944. godine u bombardiranju Subotice. U prizemlju se nalazila dvorana za bilijar, dvorane za sastanke i svečanosti, a na katu hotelske sobe. Uslijed dotrajalosti objekt je srušen 1985. godine, ali je urađena replika fasade kako bi se donekle sačuvao autentični ambijent Korza dok je u produžetku izgrađena potpuno nova zgrada Doma JNA.
(nastavlja se)
Izvor: Hrvatska riječ (Branimir Kopilović)
