Kao što je pokazano u prethodnom dijelu ovoga feljtona, poslijeratne godine donijele su Hrvatima u Subotici i drugim dijelovima Vojvodine i Srbije mogućnost okupljanja oko kulturnih ciljeva i to pod krovom predratnih društava i ustanova, od kojih je najreprezentativnije Hrvatsko kulturno društvo, te novoosnovanih ustanova – Hrvatske riječi, Hrvatskog narodnog kazališta itd. Međutim, sloboda djelovanja pod hrvatskim imenom bila je samo privid kulturne i nacionalne emancipacije Hrvata-Bunjevaca. Naime, u isto vrijeme komunističke vlasti su provodile mjere koje su negirale ne samo prijeratne kulturne i gospodarske rezultate Hrvata-Bunjevaca nego i poslijeratne. Dio hrvatskih intelektualaca, pod dojmom patnje svojih sunarodnjaka pritisnutih agrarnom reformom i brisanja hrvatskog identiteta Subotice i njene okolice, poput Balinta Vujkova, odustao je od daljnjeg javnog nastupanja u korist ideja socijalizma i komunizma i počeo istupati u korist nasušnih kulturnih potreba Hrvata-Bunjevaca: očuvanja hrvatskog jezika u subotičkim osnovnim i srednjim školama 1953.
Poslije bezuspješnog pokušaja da podrede hrvatske intelektualce svojim ciljevima, komunističke vlasti su im ne samo otežale upliv u kulturne tokove grada nego i osujetile njihovo udruživanje (kroz ukidanje postojećih ili sprječavanje osnutka novih društava). Drugim riječima, kulturna politika komunističkih vlasti nije dovela do kohezije hrvatske intelektualne elite nego naprotiv, do njenog razbijanja. U promijenjenim okolnostima predratni hrvatski intelektualci su djelovali uglavnom neovisno jedni o drugima. Joso Šokčić i Matija Evetović bezuspješno su pokušali ostvariti svoje historiografske zamisli. Šokčić je htio objaviti monografiju o preporoditelju Bunjevaca-Hrvata Ambroziju Šarčeviću, a Evetović svoju Kulturnu povijest bačkih Hrvata.
Druga polovica 60-ih
Hrvatski intelektualci su se počeli okupljati tek u drugoj polovici 60-ih, kada je politička atmosfera u Jugoslaviji – nakon potpisivanja Protokola između SFRJ i Svete Stolice (Vatikana) 25. lipnja 1966., Brijunskog plenuma (tj. smjene jednog od trojice najvažnijih ljudi u zemlji Aleksandra Rankovića, dotadašnjeg potpredsjednika SFRJ i tajnika Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije sa svih državnih i partijskih funkcija) 1. srpnja 1966., dolaska na vlast u Subotici liberalnije uprave na čelu s tajnikom Okružnog komiteta Saveza komunista Vojvodine Antunom Milodanovićem Delom – postala povoljnija ne samo za individualno kulturno djelovanje nego i za udruživanje za ostvarivanje kulturnih ciljeva.
Upravo tijekom 60-ih nastalo je kao rezultat individualnih napora nekoliko kapitalnih djela vezanih za bačke Hrvate, koja su objavljena u izdanju Matice hrvatske i JAZU: Bunjevačko-šokačka bibliografija i Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata Ivana Kujundžića (1968.), Književnost bačkih Hrvata (1970.) Ante Sekulića, Antologija proze bunjevačkih Hrvata (1971.) i Antologija poezije bunjevačkih Hrvata (1971.) U isto vrijeme, hrvatski intelektualci uključuju se, bilo samostalno bilo (kao Ilija Džinić) posredstvom Jurja Lončarevića, stručnog suradnika (profesora) u Centru za dopisno obrazovanje Zavoda Birotehnika, rodom iz Srijemske Mitrovice, u kulturne vode u Hrvatskoj, koje su s popuštanjem komunističkih stega krenule slobodnijim tokom. Nastaje slobodni prostor za polemiku. Juraj Lončarević i Tomo Jurković postavljaju u jesen 1968. Hrvatskom književnom listu pitanje položaja vojvođanskih Hrvata. Takva postignuća morala su ostaviti i posljedice u njihovim zavičajima – povećan je interes za kulturnu povijest, razgovaralo se više o društveno-političkom položaju, planirane su zajedničke aktivnosti na planu očuvanja i razvoja kulture ovdašnjih Hrvata u Subotici i okolici.
Okupljanje oko Dužijance
Prvo tijelo koje je okupilo veći broj hrvatskih intelektualaca jest Organizacijski odbor za Dužijancu Turističkog saveza Općine Subotica, koji je priredio proslavu tradicionalnog žetvenog običaja Hrvata-Bunjevaca Dužijanca 1968. i 1969. godine. Članovi organizacijskog odbora za priređivanje Dužijance 1968. bili su Marko Peić (predsjednik), Naco Zelić (potpredsjednik), Lazo Kovačić (tajnik), Melanija Čanak, Antun Kovačić, Bela Duranci, ing. Josip Stipić, Balint Vujkov, Ivan Tikvicki, Slavko Zorić, Matija Bašić, Kata Budinčević, Josip Bajić, Matija Poljaković, István Budai, Ljudevit Vujković Lamić, Josip Ostrogonac, Lazo Kopunović, Jakov Kujundžić, Ivan Balunović, Miroljub Vučinić, Mihajlo Mamužić, Milka Mikuška i Čedomir Riznić. Prva gradska Dužijanca zabilježila je izvanredan uspjeh. Prema procjenama Subotičkih novina na proslavi je bilo oko 60.000 ljudi, a prema procjeni nekih sudionika i do 100.000.
Pokušaj osnutka Matice
Međutim, hrvatski intelektualci se nisu zadovoljili proslavom Dužijance. Htjeli su ostaviti potonjim pokoljenjima trajniji okvir za kulturno djelovanje. Pod dojmom da Hrvati u Subotici ne uživaju jednak tretman kod gradskih i pokrajinskih vlasti kao ostali narodi, obratili su se za pomoć Matici hrvatskoj u Zagrebu, koja im je izašla u susret. Imenovala je inicijativni odbor za osnivanje svog ogranka u Subotici, u koji su ušli sudac Okružnog suda Ivan Tikvicki, sudac Okružnog suda u Subotici i renomirani književnik Balint Vujkov, sudac Okružnog privrednog suda Ivo Stantić, profesor Bela Gabrić i sudac Okružnog privrednog suda Grgo Prćić. IO je za kratko vrijeme prikupio preko stotinu potpisa podrške, a Središnjica Matice hrvatske je pismom od 3. veljače 1969. obavijestila Općinsku konferenciju Socijalističkog saveza radnog naroda Jugoslavije Subotica o svojim namjerama da osnuje ogranak u Subotici i najavila osnivačku skupštinu za početak ožujka. Međutim, predsjednik OK SSRNJ Antun Kopilović Šogor je spriječio osnivačku skupštinu i 10. ožujka 1969. se dogovorio s članovima Inicijativnog odbora za osnivanje da umjesto ogranka Matice hrvatske osnuju kulturno društvo koje bi okupilo sve hrvatske intelektualce u Subotici.
Osnivanje Bunjevačkog kola
Nakon što je niz hrvatskih intelektualaca svih profesija i umjetničkih opredjeljenja pristao na ideju o osnutku kulturno-umjetničkog društva, osnovan je Inicijativni odbor, koji je 14. prosinca 1969. održao svoj prvi sastanak u Plavoj vijećnici Gradske kuće. Tom prilikom je donesena odluka o osnivanju društva pod imenom HKUD Bunjevac. Na drugom sastanku IO, održanom 29. prosinca 1969. također u Plavoj vijećnici na prijedlog uglednog filologa i profesora Učiteljske škole Josipa Buljovčića naziv društva je promijenjen u HKUD Bunjevačko kolo.
Konačno, 18. siječnja 1970. održana je osnivačka skupština HKUD-a Bunjevačko kolo u Velikoj vijećnici Gradske kuće, kojoj je prisustvovalo 354 člana osnivača i nekoliko desetaka gostiju. Osnivači su bili elita hrvatske zajednice: liječnici, pravnici, profesori, kulturni radnici (književnici, glumci...) itd. Balintu Vujkovu je kao najelokventnijem sudioniku skupštine pripala čast da održi uvodni govor. Na početku svog izlaganja pozvao se na Ustav SFRJ, prema kome je svim građanima zajamčena „sloboda izražavanja svoje narodnosti i kulture, kao i sloboda upotrebe svog jezika, udruživanja, javnog istupanja, zbora i drugog javnog okupljanja”. Zatim je prisutne podsjetio na ulogu Hrvata-Bunjevaca u Narodnooslobodilačkoj borbi i u stvaranju „socijalističke društvene zajednice ravnopravnih naroda”. Istaknuo je da Hrvati u Subotici, s obzirom na svoje ratne i poslijeratne zasluge, imaju ne samo pravo nego i dužnost da ostvaruju “povijesne težnje za razvitkom naše narodne kulture kroz udruživanje naprednih snaga„. Podsjetio je da „takve težnje pripadnika hrvatskog naroda u ovom gradu i njegovoj gravitacionoj okolini nisu nikle jučer, ni u bliskoj prošlosti”.
Osim na ustavne odredbe i zasluge Hrvata u NOB-u i izgradnji socijalizma, Vujkov se pozvao i na zaključke društveno-političkih organizacija (Izvršnog odbora OK SSRNS, Predsjedništva Općinske konferencije Saveza omladine, Predsjedništva Općinskog sindikalnog vijeća, Komisije Općinske konferencije SK za idejna pitanja u području obrazovanja i kulture i za razvoj međunacionalnih odnosa, Izvršnog odbora Općinske zajednice kulture) donesene na zajedničkoj sjednici 27. studenog 1969. prema kojim zaključcima osnivanje hrvatskog kulturno-umjetničkog društva „ne proturječi ni programima društveno-političkih organizacija ni društveno-političkoj praksi.” Za prvog predsjednika Društva izabran je sudac Ivo Stantić, a za dopredsjednike Josip Buljovčić i Pajo Pavluković.
Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)
