Aktivnosti HKUD-a Bunjevačko kolo naišle su na pozitivan odjek i prijam kod velike većine Hrvata Subotice i okolice. Takoreći, pale su kao zdravo sjeme na plodno tlo. Kao nijedno ranije hrvatsko društvo, Bunjevačko kolo je okupljalo predstavnike gotovo svih hrvatskih intelektualnih snaga (međuratni ljevičari, JRZ-ovci, katolički laici, komunisti itd.). Društvo se odlikovalo pluralizmom ideja i mišljenja. Članstvo se organiziralo po više sekcija, koje su zaživjele već u prvim mjesecima svog postojanja, dajući vidne rezultate. Tijekom 1970. i 1971. priređeno je u organizaciji ili suorganizaciji Bunjevačkog kola nekoliko javnih priredbi, na kojima se okupio veliki broj ljudi (Dužijanca 1970., Veliko prelo 1971., svečana akademija u povodu 100 godina od pokretanja Bunjevačkih i šokačkih novina i Dužijanca 1971.). I na polju nakladništva Društvo je postiglo hvalevrijedne rezultate. Matica hrvatska iz Zagreba objavila je knjige dvojice članova Društva: Balinta Vujkova i Geze Kikića. Izdvačka kuća Osvit iz Subotice pak je objavila pjesnički prvijenac člana Društva Vojislava Sekelja i zbirku bunjevačkih narodnih pjesama Ivana Prćića st., oca člana Ivana Prćića mlađeg. Župni ured sv. Roka izdao je kalendar Danica u kojem su također zastupljeni neki članovi Društva. Međutim, aktivnosti koje je Bunjevačko kolo poduzimalo prve dvije godine svojeg postojanja predstavljale su samo uvod u još veće pothvate u koje se Društvo trebalo upustiti 1972. godine. Nesretan splet političkih okolnosti spriječio je da se ono razvija u željenom pravcu.
Neprijatelji i kritike
Iako je naišlo na široku recepciju, Društvo je imalo i protivnike. Njihova pojava može se pratiti od samog početka Društva. Prvi predstavnik tih snaga bio je ing. Josip Stipić, koji je prvih dana nakon osnutka Bunjevačkog kola pokušao kroz Subotičke novine predstaviti Društvo kao nacionalističko, ali ga je u toj nakani spriječio tadašnji urednik Matija Sedlak. Nešto kasnije po objavi kalendara Danice oglasili su se novinari Luka Ivanković i Slobodan Stanojević s negativnim prikazima objavljenim u Borbi, NIN-u, Večernjim novostima, Subotičkim novinama i drugim listovima pod kontrolom SKJ. Međutim, oni su bili samo eksponenti. Iako se ogradilo od Danice, članstvo Bunjevačkog kola nije uspjelo anulirati efekt negativnog pisanja medija. Naime, protiv Društva je stvorena omraza, koja se do 21. sjednice Predsjedništva SKJ u Karađorđevu 30. studenog i 1. prosinca 1971. razvila u pravu histeriju, koja se po svom primitivizmu može s puno prava usporediti sa sedamnaestostoljetnom vještičjom histerijom.
Na udaru Partije
Gorespomenuta sjednica predstavljala je uvod u kraj Hrvatskog proljeća, liberalnog pokreta u Hrvatskoj, koji je imao reflekse i u Subotici među tamošnjim Hrvatima. Nakon nje, uslijedile su čistke i zatvaranja svih sudionika ovog pokreta i to ne samo izravnih, nego i neizravnih, kao što su bili članovi Bunjevačkog kola. Sukladno odlukama sjednice u Karađorđevu, i organizacije SK u Subotici su tijekom prosinca 1971. pristupile temeljnim pripremama za kadrovsku čistku, koja je, kako pokazuju skupštinski zapisnici a i sam ishod, bila isključivo uperena protiv Hrvata. Na udaru Partije našlo se rukovodstvo Bunjevačkog kola: predsjednik Ivo Stantić, Naco Zelić, Grgo Bačlija i Milivoj Prćić, ali i svi oni članovi koji su se istjecali po svojoj aktivosti: Jakov Kopilović, Geza Kikić, Lazar Merković, Matija Poljaković, Balint Vujkov i drugi. U krivnju su im pripisivane stvari koje su sa stajališta današnjeg prava potpuno bezazlene.
Polaznu osnovu za inkriminaciju predstavljao je popis od 100 članova inkriminirane Matice hrvatske iz Subotice iz 1969. godine, među kojima su se našla i imena kasnijih ideologa zasebne bunjevačke nacije kao npr. Marka Peića i Nikole Babića. K tome je protiv pojedinih članova pridodan čitav niz različitih optužbi, koje su jednako teško opravdane. Bačlija je, primjerice, među inim, optužen zbog nastupa na osnivačkoj skupštini ogranka Matice hrvatske u Iloku (25. travnja 1971.). Naime, ispričao se zbog toga što loše govori hrvatski jezik, jer mu škola nije pružila mogućnost da ga nauči. Kopilović je optužen što je za Hrvatski tjednik izjavio da ne želi Hrvatsku koja se može pretrčati za jedan dan. Naime, u toj njegovoj izjavi vlasti su vidjele opasnost po odnose između Jugoslavije i Mađarske. Kikić i Vujkov su optuženi, jer su svoja djela dali tiskati u nakladi Matice hrvatske. Poljaković je optužen zbog svojih napisa u subotičkoj Danici i Hrvatskom tjedniku. Vujkov je, osim toga, sa Stantićem optužen zbog zalaganja da se mladim Hrvaticama i Hrvatima iz Subotice osiguraju stipendije Matice hrvatske radi studiranja u Zagrebu. Merković je optužen, jer je pustio u Rukovet Kikićeve tekstove, koji su ocijenjeni kao nacionalistički.
Optužbe s elementima fikcije
U nastojanju da svojim sumnjama i optužbama daju veće opravdanje i legitimitet, komunisti Subotice su se služili i hajkom, histerijom, pa čak i čistom fikcijom. Nedeljko Milošev je na sastanku I. i II. ogranka SK Dudova šuma 17. prosinca 1971. tražio da se ispitaju motivi Vujkovljevih putovanja. Lajos Tóth je na sastanku Osnovne organizacije SK Više pedagoške škole 17. prosinca 1971. označio Marka Peića, Balinta Vujkova i Matiju Poljakovića kao glavne krivce za narušavanje međunacionalnih odnosa u Subotici. Na istoj sjednici je Radovan Ždrale tražio da se spomenute osobe pozovu na odgovornost i uklone iz javnog života. Aleksandar Simeunović je na sjednici Osnovne organizacije SK Novo selo 18.-19. prosinca 1971. predstavio Miku Tripala, jednog od vođa Hrvatskog proljeća, u negativnom svjetlu, rekavši da je on izvršio obljubu nad dvjema Subotičankama. Geza Babijanović je na sastanku Osnovne organizacije SK Centar 22. prosinca 1971. pozvao na lov na vještice protiv članova Bunjevačkog kola. Mijo Bašić je na istom sastanku doveo u pitanje opravdanost postavljanja spomenika Bozi Šarčeviću 4. travnja 1971.: ,,Boza Šarčević? Ko je on, šta je on učinio za ovaj narod u Subotici, za našu ideologiju? Kakve zasluge on ima da mu se diže spomenik usred grada? Zatvara se ulica i pravi se grobnica od nje da bi se postavio spomenik Šarčeviću, kao da mi nemamo zaslužnih revolucionara koji zaslužuju da se to učini od njih?"
Čistka, otpuštanja, zatvor
Početkom 1972. Geza Kikić i Jakov Kopilović su na temelju optužbi isključeni iz SK i prinuđeni na istupanje iz Bunjevačkog kola. Uskoro im se pridružio i Grgo Bačlija, koji se, kako je i sam primijetio u svojoj izjavi priloženoj svojoj organizaciji, praktički nije skidao s teme sastanaka svoje organizacije Osnovne organizacije SK Severtrans od siječnja 1972. do travnja 1972. Iz Bunjevačkog kola su pod pritiskom optužbi istupili Ivo Stantić, Naco Zelić i Balint Vujkov. Merković je na osnovnoj organizaciji SK novinara 12. lipnja 1972. na prijedlog Milovana Mikovića isključen iz SK. Čitava 1972. i 1973. prošle su u znaku progona: isključivanja iz SK, otpuštanja s radnog mjesta i privođenja na saslušanje članova Bunjevačkog kola. Čistka, međutim, nije bila ograničena samo na vrh i uže članstvo Bunjevačkog kola, nego je proširena i na širi krug članova i simpatizera. Jedan od svjedoka i sudionika događaja, Naco Zelić u svojoj knjizi Hrvatsko proljeće i Hrvati (2009.) piše da su ,,samo u Subotici više od 110 sudaca, pravnika, profesora, liječnika, inženjera, pisaca, novinara, bibliotekara, slikara, glumaca, glazbenika – bili prisiljeni na iseljavanje ili na ponižavajući status društvenih izopćenika". Neke od žrtava ovih pogroma, kao Grgo Bačlija, Bela Gabrić i Ante Sekulić, ne samo što su otpušteni sa svojih radnih mjesta nego su i osuđeni na robiju i gubitak građanskih prava.
Tako je hrvatska zajednica za manje od četvrt stoljeća opet pretrpjela udarac, čije posljedice se osjećaju i dan danas. Nakon temeljite kadrovske čistke, komunističke vlasti su kao epilog svemu tome uklonile iz naziva HKUD-a Bunjevačko kolo pridjevak hrvatski 1973., a sâmo Društvo svele na folklornu razinu. Hrvatska zajednica u Subotici pak je obezglavljena i svedena na zajednicu kojoj je dano baviti se samo folklorom u kontekstu ideologije bratstva i jedinstva. Ovo stanje održalo se do konca 80-ih godina prošloga stoljeća i početka demokratizacije jugoslavenskog društva. (kraj feljtona)
Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)
