Bunjevačke i šokačke novine, nakon 145 godina otkako ih je pokrenuo biskup Ivan Antunović, dobile su novo ruho i ponovno su oživljene. Vlč. Josip Štefković ih je digitalizirao i tako ih, ovim pothvatom i vlastitim trudom, tijekom mjeseca ožujka 2015. godine učinio dostupnim široj javnosti. Budući da se ove godine obilježava i 200. obljetnica rođenja Ivana Antunovića, ovaj događaj time dobiva još veći značaj i pridonosi proslavi dvostruke obljetnice u hrvatskoj zajednici.
Ivan Antunović (Kunbaja, 1815. – Kalača, 1888.) bio je kalački kanonik i naslovni biskup bosanski te publicist i prozni pisac, a smatra se pokretačem zakašnjelog preporoda među ugarskim Hrvatima. Poznato je da ga je kralj Franjo Josip 1866. godine imenovao prepozitom sv. Pavla u Baču, čime je uveden u kraljevsku knjigu plemića drugog reda. U ovom članku se nećemo baviti životopisom Ivana Antunovića, nego ćemo ga promatrati u kontekstu preporoditelja šokačkih i bunjevačkih Hrvata, koji je spasio ovaj narod od podjarmljivanja te pokrenuo tisak i spašavao ono što se već činilo izgubljenim.
U povijesti poznajemo dva razdoblja narodne borbe bunjevačkih i šokačkih Hrvata. U današnje su krajeve došli s mačem u ruci koncem XVII. stoljeća nakon borbe s Turcima, kada je završeno prvo razdoblje. Drugo je razdoblje bilo mnogo duže, značajnije i teže. To je bila borba duha, borba protiv mađarizacije. I upravo tada je došao pravi čovjek, suradnik i vršnjak bana i pjesnika Ivana Mažuranića i povjesničara Franje Račkog, vjerojatno najveći velikan bunjevačke i šokačke prošlosti Ivan Antunović. Njegov rad je najzaslužniji za bunjevačko i šokačko hrvatstvo, prosvjetu i narodnu svijest. Tada bunjevački i šokački Hrvati još nisu imali svoje škole, tek je izišla pokoja dobra knjiga i Antunović je znao da bi pokretanje novina u tom trenutku bilo najbolji način za očuvanje i razvoj narodne svijesti i obrane narodnih prava i dobara. Tako je došao na ideju, da počne izdavati Bunjevačke i šokačke novine.
Antunović je uz to imao širok spektar aktivnosti: bavio se poslovima kojima je htio nadoknaditi kašnjenje ugarskih Hrvata s narodnim preporodom. Njegov rad je bio nadahnuće svima onima koji su poslije njega bili angažirani na narodnoj stvari. Ipak, neki su mu projekti bili preambiciozni s obzirom na okolnosti izobrazbe među samim Bunjevcima i Šokcima, ali i općenito političko, društveno i kulturno stanje u Monarhiji. Do seoskog puka Antunovićeve su ideje teško dopirale, a građanski sloj među ovim granama Hrvata gotovo da nije postojao. Djelovanje Antunovića i prilike koje su u Donjoj Ugarskoj uslijedile poslije njega sputavale su: slaba recepcija njegovih stajališta, nepostojeća institucionalna potpora, prisila izvanjskih identifikacija te nepovoljna društvena struktura bačkih Hrvata. Sve je to uzrokovalo da se o njihovu kolektivnom identitetu u pojedinim krugovima do danas vode sporovi.
Biskup Antunović je prvi broj Bunjevačkih i šokačkih novina objavio na dan sv. Josipa, 19. ožujka 1870. godine. Narod je oduševljeno dočekao svoje prve novine, a Blaž Modrošić je tada izjavio: „I mi započevši trudni rad 1870. g da probudimo uspavane Bunjevce i Šokce, da se dignu na noge, i da ih uputimo na stazu, kojom će prigrliti poučnu knjigu i pojuriti za inimi prosviećenimi narodi, da na vrieme još stignu k hramu, u kom se širi prosvjeta za sve, a napose za slavenska plemena“ (Bunjevačka i šokačka vila, 1873., str. 2). Novine su bile tipično preporodno glasilo kakva su tada izlazila diljem slavenskih krajeva u Monarhiji, a Antunović ih je pokrenuo nakon što je u Ugarskoj 1868. godine donesen Zakon o narodnostima. Tiskane su na onodobnome hrvatskome književnom jeziku, odnosno jeziku Zagrebačke filološke škole: morfonološkim pravopisom, s nesinkretiziranim množinskim nastavcima u imenskoj sklonidbi, s istim tipičnim sintaktičnim shemama, stilskim tendencijama i vokabularom, a napose s istim nazivljem.
Odjek Novina nije bio kao što je Antunović očekivao, teško je nalazio suradnike, a najveći broj tiskanih primjeraka odlazio je, zapravo, u Hrvatsku. Protivnici su ga napadali i sumnjičili. Mađarsko ga je svećenstvo optuživalo, pa i sam kalački nadbiskup i kardinal Lajos Hajnald nije gledao na njegov projekt dobrohotno. Antunović je zato 1872. godine prestao izdavati politički list i posvetio se izdavanju isključivo kulturnog lista Bunjevačka i šokačka vila, koji je dotad izlazio kao prilog Novinama. Rezignirani Antunović uredništvo Vile je 1875. prepustio Blažu Modrošiću. Vila je zbog raznih poteškoća neredovito izlazila, da bi se u kolovozu 1876. konačno ugasila.
Naslovna strana Bunjevačkih i šokačkih novina ukrašena je slikom koja predstavlja pravu starinsku bunjevačku sobu. List je izlazio kao tjednik, a tiskan je u Kalači. Antunović je uređivao, izdavao i raspačavao Novine tri godine i time je sprječavao mađarizaciju bunjevačkih i šokačkih Hrvata. Zadnji je broj izišao 26. prosinca 1872. godine, a vrijedne su spomena riječi oproštaja, koje je tom prigodom u ime suradnika izgovorio Blaž Modrošić: „S Bunjevačkim i šokačkim novinama prestasmo na vrieme poput bukteće političke luči svietliti rodu svomu, znajući da u prvi čas najtvrđega sna i najjasnija luč spavačem slabo pomaže. Nje stavismo u zabit do boljih vremenah dok ne ustane vitez dvostruka mača, a dotle obuhvatismo pouku i zabavu objeručke, da se bližimo s rodom svojem cilju spasavajućemu sve narode: Sve za vjeru, narodnost i rieč svoju“ (Vila, 1873., str. 6.).
O svom radu na digitaliziranju Bunjevačkih i šokačkih novina, za koji možemo slobodno reći da je velik i hvalevrijedan pothvat, Josip Štefković je za Hrvatsku riječ kazao: „Već 18 godina sazrijevala je i razvijala se u meni ideja o potrebi prikupljanja i digitalizacije svega onoga što je bačkim Hrvatima – Bunjevcima i Šokcima napisano, a više nije zaštićeno po Zakonu o autorskim pravima. Mislim prvenstveno na starija izdanja koja su gotovo i nedostupna, pogotovo široj javnosti. Jedna japanska mudrost veli: Izučavaj staro pa ćeš upoznati novo. Želja mi je digitaliziranu knjižnu građu bačkih Hrvata učiniti javno dostupnom, i to potpuno besplatno. Kada kažem digitalizacija, onda mislim na pretvaranje papirnatih izdanja u računalno pretraživi oblik. Znači, kada se otvori digitalna knjiga, ona je preslika tiskanog izdanja, ali se tekst može pretraživati, kopirati i distribuirati u novi tekstualni editor i tamo kasnije dalje uređivati. To je značajno, prvenstveno da bi se skratio postupak pronalaženja određenih informacija. Čak nije potrebno niti otvoriti neku knjigu jer se cjelokupna digitalizirana zbirka može odjednom pretraživati na vrlo jednostavan način. Digitalna knjiga, dakle, nije skup fotografija, kako vidimo da to pogrešno shvaćaju neke renomirane institucije u Srbiji, već potpuno pretraživa datoteka cijele knjige ili časopisa. Terminološke jasnoće radi, valja napomenuti da postoje i elektroničke knjige. Ali one, za razliku od digitalnih knjiga, ne obuhvaćaju sadržaj cijele knjige nego tek nekoliko stranica kako bi predstavile što se u toj knjizi nalazi i uputili na kupnju ili posudbu papirnatog izdanja. Digitalizacija je složen postupak u kojem nailazimo na nekoliko većih problema. Za mene osobno je najveći problem doći do neke knjige ili časopisa. Osim toga, potrebna su i određena tehnološka pomagala. Potrebno je strpljenje i ustrajnost, jer valja naglasiti da digitalizaciju ipak vrši čovjek a ne tehnika. Čemu digitalizacija? Potrebno je ići u korak s vremenom i iskoristiti blagodati suvremenih dostignuća kako bismo objedinili i sačuvali naše kolektivno znanje i pisanu ostavštinu naših pređa. To treba raditi u sinergiji s institucijama, a smatram osobno da same institucije u ovome ponekad zakažu. Primjerice, nigdje u Srbiji ne mogu se naći svi primjerci Subotičkih novina, a kamoli neka isključivo hrvatska – bunjevačka ili šokačka izdanja. Netko to treba skupiti, a ja u tome želim dati svoj doprinos.
Raduje me što sam uspio završiti ovaj posao i neka to bude: biskupu Ivanu Antunoviću u čast, Bunjevačkim i šokačkim novinama u spomen, Katoličkom društvu za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović, čiji sam član, na diku, a svome narodu na korist. Digitalizirao sam kompletno izdanje tjednika Bunjevačke i šokačke novine koje su izlazile u Kalači 1870. – 1872. godine. Usput sam digitalizirao i cjelokupno izdanje Bunjevačke i šokačke vile koja je izlazila 1871. – 1876. Uskoro ću sve to postaviti na internet, a za sada se to može nabaviti u župnom uredu u Baču. Valja napomenuti da se radi o vrlo starim izdanjima u kojima ima puno tipkarskih pogrešaka, mnogi su detalji izblijedjeli ili su na neki drugi način oštećeni. No, unatoč svemu, u usporedbi s onim što velike knjižnice rade smatram postupak digitalizacije Novina i Vile uspješno obavljenim. Iako prostora za napredak uvijek ima, sugestije, prijedlozi i kritike su dobrodošli. Za nastavak realizacije ideje digitalizacije otvoren sam za svaku suradnju, a prije svega, trebat će mi pomoć glede pronalaženja pojedinih starih izdanja. Koristim ovu prigodu da najavim kako planiram i digitalizaciju nekih potpuno zagubljenih i zaboravljenih izdanja, koja se ne mogu naći niti u jednoj velikoj knjižnici na svijetu“, poručio je vlč. Josip Štefković.
Izvor: Hrvatska riječ (Zvonimir Pelajić)
