Skućila se Hrvatska kulturna druga Antun Sorgg iz Vajske u svojoj Šokačkoj kući. I kao pravi domaćini prvo su kuću uredili i opremili, a onda su u plan njihovih aktivnosti ušli i poslovi koji su se nekada radili u svakoj iole domaćinskoj kući u selu. Tako je na red stigao i prikaz tradicijskog kolinja, ili kako su ga organizatori nazvali Vajštanska svinjokolja. Baš onakva kakva je bila prije nego što je kolinje zamijenila kupovina kod mesara ili u mesnicama. Želja im je bila vratiti se u vrijeme kada je kolinje trajalo i dva dana, a za rad se nisu plaćali majstori mesari već su sve odrađivali članovi obitelji i susjedi, kojima se ta pomoć vraćala kada se u njihovom dvorištu zadimi katlanka.

Jedan od najstarijih na Vajštanskoj svinjokolji bio je Ivan Šimunović. Pamti vremena kada je kolinje bio jedan od najvažnijih poslova tijekom godine.

„Obitelj koja je tog dana klala svinje sakupljala je mobu, tako se to tada zvalo. Bili su to prijatelji, rodbina, susjedi. Svatko je dobro došao, posla je bilo puno, jer su se obično klale tri-četiri svinje. Nije tada bilo ni vodovoda već se voda vukla iz bunara, često je bilo i pola metra snijega, smrzavalo se sve. Svinja je morala biti dobro utovljena. Moj pokojni dida govorio je ‘od tri Velika petka’, što znači da je imala oko 300 kilograma, a ne kao ove danas što se hrane šest mjeseci i odmah kolju. Mogao se i tada posao završiti za jedan dan, ali obično su se kobasice ostavljale za sutra. Navodno, bolje je ukoliko se meso ohladi, lakše se melje i kobasice budu bolje", prisjeća se Šimunović.

Prvog dana solilo se meso za dimljenje, i to tako što su se šunke stavljale dolje, na njih slanina i na kraju oni sitniji komadi koji su se i tri tjedna nakon salamurenja mogli vaditi i kuhati u juhi.

„Tjedan dana se to meso ne dira. Tek se onda iz korita izbaci voda i krv koju je meso pustilo i još malo dosoli, ostavi tri-četiri dana i poslije toga prevrće svaki dan, poliva salamurom. Šunke se drže šest tjedana, a slanina četiri i onda idu u pušnice", priča Ivan.

Vidi se, zadovoljan je što se njegov sin Krunoslav prihvatio organiziranja Vajštanskog svinjokolja. Nije se Krunoslav pobrinuo samo za organizaciju već se i prihvatio posla. Od klanja, šurenja, sječenja mesa, pripreme kobasica.

„U Vajskoj i okolici još 20-30 posto obitelji prave kolinje. Ili se kupuje gotovo ili se sve odradi kod profesionalnih mesara. Ovi mlađi ni ne znaju kako to izgleda, pa nam je to dalo i ideju da pokažemo kako izgleda nekadašnje kolinje. Značajan je to bio posao, jer se spremala hrana za cijelu godinu. U sezoni poljoprivrednih poslova dani su se provodili na njivi, nije bilo vremena za kuhanje već se hrana nosila na njivu, kao u onoj pjesmi: ’Zvoni podne, vadi slaninu iz torbe’. Znate, od svinje se nekada koristilo sve. Crijeva je bilo taman toliko koliko se moglo napraviti nadjeva, od otpadnih masnoća kuhao se sapun, svinjska dlaka koristila se za pravljenje četki", priča Krunoslav u kratkoj pauzi između mljevenja mesa i pripreme za nadijevanje kobasica.

Posla je bilo i za ženske ruke. Oko pranja crijeva, što je uvijek bio ženski posao i pripreme krafni koje su se s pekmezom i šećerom služile prije nego se pripremi ručak.

„Odlučili smo napraviti tradicijski svinjokolj, kako bismo ljudima pokazali kako se to nekada radilo u svakoj kući u selu. Posao je to koji se radio nakon svih obavljenih radova u poljoprivredi. Bio je to veliki događaj koji je okupljao ljude, pa se s poslom i nije žurilo. Koristila se prilika za druženje, podsjećanje na razne dogodovštine, šalu", kaže predsjednik HKU-a Antun Sorgg Mladen Šimić.

Tako je završena i Vajštanska svinjokolja – druženjem i obećanjem da će postati dio redovitih programa udruge. U ime HNV-a ovoj manifestaciji prisustvovao je predsjednik IO HNV-a Lazar Cvijin.

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)