Cijelo desetljeće je prošlo od kada nas je napustio likovni stvaralac i pedagog Stipan Šabić. Spomen-večer njemu u čast, a nama na radost održana je 8. studenoga 2013. godine, u organizaciji Katoličkog društva za kulturu, povijest i duhovnost „Ivan Antunović“ i HKC-a „Bunjevačko kolo“ iz Subotice. Nazočni u dvorani spomenutog Centra imali su priliku prisjetiti se skromnosti i jednostavnosti ovoga čovjeka, za kojega svatko ima samo riječi hvale.

„Puno je ličnosti koje su svojim radom ostavile tragove u povijesti hrvatskoga naroda ovoga kraja, što su s ponosom isticali i u čemu su ostali ustrajni i znali se izdići iznad društvenih i političkih i možda međuljudskih principijelnosti. Moć čovjeka da uspije nadići raznorazne prepreke, imajući uvijek na umu konačni cilj pred sobom i ne dopustiti da taj konačni cilj propadne, znači posjedovati ljudsku zrelost, koja je osobina velikih ljudi“, rekao je u pozdravnom govoru tajnik Katoličkog društva vlč. Ivica Ivanković Radak i dodao: „Povod našeg večerašnjeg okupljanja je prvo desetljeće odlaska Stipana Šabića, a razlog što smo se našli baš u ovim prostorijama jest taj što je veliki dio osobnog rada Šabić posvetio likovnoj sekciji HKC-a 'Bunjevačko kolo', a dobar dio svog književnog fonda i umjetničkog stvaranja voljom udovice Justine Šabić predani su društvu Ivan Antunović, dok su slike, čiji je Šabić autor, a večeras su izložene u ovoj dvorani, pripale dijecezanskom muzeju Subotičke biskupije.“

O životu i suradnji sa Šabićem govorio je Bela Ivković, dugogodišnji predsjednik HKC-a „Bunjevačko kolo“, koji je istaknuo kako je Šabić je bio jedan od osnivača, kao i uglednih i aktivnih članova HKC-a „Bunjevačko kolo“, koji je ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj zajednici. 1990. godine se ponovno aktivirao i bio voditelj likovnog odjela, a posebno je bio ponosan na svoje učenike, koji su se nastavili školovati, te su danas akademski slikari.

Jedan od takvih je i akademski slikar i grafičar Goran Kujundžić, koji živi i radi u Osijeku, a imao je, kako je i sam rekao, čast govoriti o izloženim djelima koja su plod umjetničkog stvaralaštva Stipana Šabića. „U momentu kada ja sam nisam vjerovao u sebe, Stipan Šabić je vjerovao u mene i potaknuo me da upišem Likovnu akademiju u Zagrebu, na čemu sam mu danas zahvalan“.

„Stipan je najviše radio u tehnici suhi pastel. Suhi pastel je, rekao bih, problematična tehnika koja može vrlo lako zavesti, zbog mogućnosti razmazivanja prstima. No, Stipan Šabić koristi drugačiji sustav stvaranja likovnog djela, a to je postupno građenje svakog rada. Kod njega, rekao bih, nije bilo puno brisanja, nego blagog nastanka svakoj djela do određene razine“, dodao je Kujundžić.

Ovu spomen-večer otvorio je zbor Collegium musicum catolicum, a tijekom večeri stihove Stipana Šabića govorio je Lazar Cvijin. Dokumentarni film Rajka Ljubiča, čija je projekcija prikazana pred kraj programa, a koji nosi naziv „Slikar Stipan Šabić“ probudio je emocije.

„Imao sam sreće da sam uspio snimiti razgovor sa Stipanom Šabićem prije njegova odlaska s ovoga svijeta i od toga sam uspio napraviti film u kom se vidi kakav je Stipan. Mislim da je to i najvažnije jer vidiš živu sliku, čuješ čovjeka kako govori, čuješ način na koji je govorio, vidiš kakav je on bio. Ovdje možemo vidjeti ono što uživo više nemamo“, rekao je Ljubič, a da je zaista bilo tako mogu potvrditi svi nazočni, koji su imali prigodu sjetiti se Stipana Šabića, kojeg pamtimo upravo takvog kakav je na filmu. Skroman, jednostavan, dosjetljiv i poučan. Jedna od njegovih rečenica, koja može poslužiti kao poticaj mnogim generacijama jest: „Ne možeš zgaziti jako dobru travu. Ona će opet niknuti!“.

U katoličkom listu „Zvonik“ iz 2003. godine o Stipanu Šabiću piše: Stipan Šabić je rođen 25. prosinca 1928. godine u Tavankutu od oca Antuna i majke Marije Gabrić. Odrastao je u seoskoj obitelji. Učiteljsku školu završio je u Subotici, a Višu pedagošku školu – Likovni smjer u Novom Sadu. Radio je kao prosvjetni radnik u osnovnim školama, a u nekoliko navrata je bio i učitelj. Zbog političke nepodobnosti Šabić je napustio školu 1975. godine, te je postao trgovački putnik izdavačkog poduzeća „Naprijed“ iz Zagreba. Umirovljen je 1983. godine. Suosnivač je kolonije „Grupa Šestorice“, u okviru HKPD-a „Matija Gubec“, a dulje vrijeme je bio i voditelj Likovne kolonije HKC-a »Bunjevačko kolo«. Njegov poseban senzibilitet vidljiv je u „otkrivanju“ autentičnog likovnog stvaralaštva u tehnici slame. Od pet samostalnih izložaba ona iz 2001. godine u Likovnom susretu ostala je kao jedna od najposjećenijih u tom prostoru. Pedagoško opredjeljenje uvijek je bilo zaštitni znak skromnog umjetnika. Bio je sretan i ponosan što je u svojoj školi imao svjetske umjetnike, akademske slikare. Među brojnim priznanjima dobitnik je i subotičkog priznanja PRO URBE. Preminuo je 13. ožujka 2003. godine i pokopan je na Bajskom groblju u Subotici.

Rekli su o Stipanu
Cilika Dulić Kasiba, slikarica: „Drago mi je da je organizirana ova spomenvečer. Nikad neću zaboraviti Stipana. Često sam odlazila kod njega, bilo je i kritike i pohvala. Jako je lijepo govorio i pričao s nama koji smo učili od njega. Uvijek smo raspravljali i bio je jako dobar učitelji i hvala mu na tome. Često je govorio ‘Moraš dotirat sliku do kraja, ne možeš samo primazat i ostavit... ne farbaš kuću.’ Jako mi je drago što sam ga poznavala«.

Goran Kujundžić, akademski slikar: „Film je živa slika. Pred kraj Stipanova života nisam imao prilike biti s njim. Ovo mi je puno značilo, njegov način govora, ponašanje, dosjetke... Vrlo bitan dokument za sve nas koji smo ga poznavali, ali i za buduće naraštaje. Drago mi je da je organizirana ova večer, ali moram reći da je to trebalo biti i prije. Svi za njega imaju pohvalne riječi, mislim da je jako bitan kao pedagog i da je bio osoba koja nas je usmjeravala, te da je bio važna osoba koja je održavala kulturni život na nekoj razini. Osobno sam ga upoznao kada sam već imao 20 godina, ali i tada je uspio u meni otkriti talent...“

Justina Šabić – supruga: „Stipan nije volio reklamirati se. Bio je samozatajan, radio je za sebe, radio je za svoj narod i svoju dušu. Jako je lijepo što su napravili ovu večer, ipak je deset godina prošlo i za mene je to velika čast i radost što su ga se sjetili. Jako sam ponosna na njega, bio je jako dobar i puno mi nedostaje. Imam dojam da je još uvijek tu“.

Tekst : Ž. Vukov
Fotografije: Hrvatska riječ