Veljko Valentin Škorvaga, magistar muzičke umjetnosti i viši predavač, profesor tambure na akademiji u Zagrebu - intervju

Objavljeno: 15.09.2023. Pregleda: 135

U tamburaškim krugovima ime Veljko Valentin Škorvaga dobro je poznato i priznato. To je čovjek koji je svoj život dao (i još daje) za tamburu i njeno promoviranje. Sve ono što je uradio za tamburu nije moguće nabrojati niti napisati, ali dio toga, možda manje poznatog široj javnosti, valja spomenuti. Rođen je u Požegi 1960. godine. Srednju muzičku školu, kao i Muzičku akademiju završio je u Zagrebu na smjeru klarineta. Na Fakultetu za muzičku umjetnost u Skoplju (2011.) završava magisterij iz područja muzička interpretacija – tambura i stječe stručni naziv magistar muzičke umjetnosti. Radio je u osnovnim i srednjim muzičkim školama, a trenutno djeluje u zvanju višeg predavača na integriranom preddiplomskom i diplomskom instrumentalnom studiju – smjer tambure, metodika nastave tambura i pedagoška praksa nastave tambura na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu (od 2017. godine). Sa studentima tambure osvaja prve nagrade u disciplinama bisernica i brač na regionalnim, državnim i međunarodnim natjecanjima tamburaša, gdje promovira nove vrijednosti i razine muziciranja na tamburi. Svoj nemjerljiv doprinos dao je i kao predavač na Umjetničkoj akademiji u Osijeku na preddiplomskom i diplomskom studiju glazbena pedagogija – kolegij tambure. Česti je predavač na seminarima za učenike i nastavnike, Stručnom vijeću nastavnika tambura, Centru izvrsnosti u organizaciji HDGPP-a i MZO-a te član ili predsjednik žirija na županijskim, državnim i međunarodnim natjecanjima. Ono što je brojnim tamburašima najvažnije, svoje veliko znanje i iskustvo uvijek je spreman podijeliti, te je tako utjecao i na brojne glazbenike koji su danas pedagozi diljem Hrvatske.

Kao skladatelj ističe se u skladanju za tamburaške orkestre, sastave i solo instrumente, ukupno je do sada napisao 170 skladbi od kojih je 150 snimljeno na nosačima zvuka. Kako bi upotpunio stručnu literaturu autor je zbirki Etide za bisernicu 1 i 2 i Etide za brač 1 i 2.

Nemoguće je pobrojati što ste sve uradili za tamburu i njenu vidljivost, ali pokušat ću spomenuti neke. Osnivač ste najpopularnijeg tamburaškog festivala u Hrvatskoj – Zlatne žice Slavonije u Požegi (koji je održan za vikend), zatim Aurea festa također u Požegi, osnovali ste i vodili Tamburašku filharmoniju Glazbene škole Požega, sudionik ste brojnih festivala i natjecanja. Možemo li reći da su upravo ti festivali i natjecanja doprinijeli vidljivosti tambure uopće?

To je sigurno, jer bez toga ne bi bilo ni svega ovoga što se sada događa. Ako niste nazočni u medijima naprosto kao da vas ni nema. Mlađe kolege uvijek potičem i učim da zloupotrebljavaju suvremene medije i sve ono što suvremeni mediji poput Instagrama, Facebooka... nude. Potičem ih da nastoje stavljati što više snimki, informacija. Da sve ono što mi radimo i prezentiramo dođe do što šireg kruga ljudi, što mladih što starijih. Možda nismo u tome još najuspješniji, i najvičniji, ali se nadam, budući da mladi time dobro barataju, da će se i to dogoditi. Što se tiče tradicionalnih medija tv i radija, i na tom planu pomalo radimo. Lokalne radio postaje rijetko vrte tamburašku glazbu, jer su one visokokomercionalizirane i uglavnom puštaju glazbu koja će biti za razonodu i opuštanje, a ovo je ipak neka druga priča. Za umjetničku glazbu morate i pomalo educirati ljude. Prije svega ih zainteresirati. Nadam se da će se ovo dalje razvijati i da će obrazovani ljudi, koji će ulaziti u posao, u budućnosti podizati razinu, kvalitetu.

Iz tih festivala pokrenuli su se i brojni autori skladbi, tekstova pjesama, općenito tamburaške glazbe. Kako gledate na to?

Tako je. I sâm sam autor, nisam se u tome nešto isticao, ali imam snimljeno preko 150 pjesama i u većini sam autor svega: teksta, glazbe i aranžmana. Mnoge su bile popularne i danas se sviraju, a ljudi i ne znaju da sam ja autor istih. Tako da se i kroz taj segment tambura popularizirala. U znatnoj mjeri Festival koji sam vodio je iznjedrio puno profesionalnih tamburaških sastava koji sada žive isključivo od toga. U Hrvatskoj je to puno više nego u Vojvodini. Ima bar dvadesetak sastava koji se time bave profesionalno, plus još solisti, pjevači...

Bili ste i član žirija na Festivalu bunjevački pisama u Subotici, koji je jedini u okruženju. Koji su Vaši dojmovi glede ove glazbene manifestacije?

Odlični. I organizatorima sam rekao da samo trebaju ustrajati i što više raditi na animaciji da se pišu nove pjesme. Potom je bitan odabir skladbi. Najbolje što postoji uvijek dođe u prvi plan. I kad dobijete dobre pjesme, uvijek je problem s medijima i popularizacijom toga. Na tome bi trebalo puno više raditi, e sad... nesretni novac. Koliko para, toliko muzike, bojim se da je tako i u ovom slučaju. Kakav im je budžet, ne znam. Postoje CD snimke i to je dobro, ali kako sam dugo godina vodio festival dobro znam što znači popularizirati. Ako vi nemate lokalne stanice koje će to vrtjeti u dnevnom programu... Najčešće vas oni stave u ladicu i kažu to je tradicija, pa dobijete tjedno pola sata. Od toga nema ničega. Vi morate imati pjesme u dnevnom programu da bi bile al pari s ostalim stilovima glazbe. Pjesma u kontinuitetu mora biti puštana bar dva tjedna da bi nečije uho zagolicala i da bi ljudi to htjeli slušati.

Smijem reći da toga danas nema?

Nema. Radio postaje su formatirane, a to nam je došlo sa Zapada. Konkretno, to znači da se određeni format pjesama može puštati, sve ostalo je maknuto iz programa. To je ukalupilo i ograničilo autore i vi danas nemate ono što se nekada zvalo hit. Kad napišete neku pjesmu, ako netko ne zna zapjevati, bar početne taktove ili refren, onda to nije hit, nije pjesma koja nosi. Nažalost, to je sve zbog komercijalizacije radio postaja koje žive od sponzora, a sponzori su im veliki trgovački lanci koji su nametnuli tu priču da njihova reklama bude jača od pjesme. Jer ako je pjesma jako prepoznatljiva i rado slušana, ljudi zanemaruju reklamu i žele je što prije izbaciti. Oni su u psihološkom smislu napravili preokret, a narod k'o narod. Što mu daš-daš.

Je li u sličnoj situaciji i klasična glazba?

U klasičnoj glazbi se ne radi dovoljno na promociji. Mi smo prihvatili stanje i mirimo se s time. Pokušavam studente animirati da ne budu takvi nego promoteri nekih novih vjetrova i osvježenja u tom smislu. Koliko ću uspjeti i koliko će oni htjeti, to je sada upitno.

Idejni ste tvorac Međunarodnog festivala tambure koji je ove godine održan u Subotici, a naredne će biti u Požegi. Kako vidite danas ovaj Festival, u kom pravcu ide i jeste li zadovoljni time?

Mogu reći da sam i više nego zadovoljan. Prije svega sam presretan, jer se to lijepo razvija i kvaliteta se podiže iz godine u godinu, te se i sam divim kako to napreduje. Tambura je u umjetničkom smislu jedan vrlo mladi instrument, ako ne i najmlađi. Ali mogu reći da se počevši od osnovne i srednje škole, pa sada i do akademije u Osijeku i Zagrebu, gdje i sam predajem, takav nivo sviranja podigao da je to fascinantno. Sve ono što se u početku postavilo sada se samo unaprjeđuje. Samo natjecanje je pokazalo da se tambura razvila u jedan respektivan intrument u porodici klasičnih intrumenata. U današnje vrijeme zaista se na tamburi sviraju svi stilovi glazbe, i to na visokoj razini.

Bili ste dugogodišnji ravnatelj Glazbene škole Požega i tako ste i započeli suradnju s HGU-om Festival bunjevački pisama iz Subotice. Ta suradnja je i danas prisutna. Kako je ocjenjujete i koliko je bitan ovakav vid prekogranične suradnje za tamburu kao instrument?

Mislim da je vrlo bitan. Općenito, mislim da ta suradnja susjednih država treba biti podignuta i u drugim segmentima na višu razinu. A što se tiče ove suradnje mislim da je urodila i jednim profesionalnim odnosom prema poslu, ali i prijateljstvu između Glazbene škole i Udruge i Glazbene škole Subotice. Što pozdravljam. Sada sam na potpuno drugom poslu. Punih 26 godina sam bio ravnatelj Glazbene škole, pa jako dobro znam koje su poteškoće da bi se nešto dovelo do izvrsnosti. U današnje vrijeme to ima puno ograničavajućih faktora, najviše je to novac, kojeg nikad nema dovoljno da bi se još neke stvari mogle kvalitetnije posložiti. To nadomješta entuzijazam u ljudima koji na svojim leđima puno toga iznose u organizacijskom smislu.


Godinama ste radili na promoviranju tambure kao instrumenta, taj rad prepoznali su i drugi. Uz brojne druge nagrade i priznanja u dosadašnjem radu, u prosincu ste dobili i nagradu za životno djelo, koju dodjeljuje Hrvatsko društvo glazbenih i plesnih pedagoga. Koliko Vam znači i kako gledate na novo priznanje?

Tu nagradu dodjeljuje struka i uvijek je najteže dobiti priznanje od kolega. Eto, dugo godina sam radio i tambura je samo jedan segment koji sam popularizirao. Istina, ona se najviše ističe, ali sam popularizirao i druge segmetne kada je u pitanju glazba. Kako u Hrvatskoj, tako i u srednjoeuropskim zemljama dosta sam bio prisutan na raznim događanjima, koncertima, natjecanjima, jer sam i tamo član žirija i vodio sam svoje učenike. Ta nagrada je izraz poštovanja za sve ono što sam dao za promociju glazbe i mladih ljudi općenito. Puno sam ulagao u to i nesebično sam pomagao, a i danas to radim. Nisam više na tom položaju da mogu u toj mjeri, ali i dalje nastojim pomoći. Kada vas struka na državnoj razini prizna, onda je to najveće priznanje za vaš rad.

Spomenutli ste druge instrumente. Zanimljivo je da ste se Vi zapravo školovali i završili za klarinet. Odakle je onda u igri tambura?

Tamburu sam počeo svirati u ranoj dobi – s devet godina i ona je moj pratitelj, samo tada nisu postojale škole za tamburu, pa sam svoje sviračko znanje stjecao kod raznih vrsnih svirača tambure i pedagoga, ali ne u glazbenoj školi. I eto, uz ovo što sam završio instrumentalni studij klarineta i Glazbenu pedagogiju, sve skupa je urodilo takvim pomacima da, kada sam se nakon studija vratio u Požegu, odmah sam osnovao dječji tamburaški orkestar, pa kasnije i u okviru gimnazije, pa komorni sastav koji je izvodio instrumentalnu glazbu zvao se Solisti, i sam sam svirao i solistički i uz klavir. Normalno, vodio sam i nastavu klarineta i puhački orkestar, ali tambura je uvijek bila tu. Tako da sam dosta svestran bio i u mlađoj životnoj dobi.

Možemo li reći da je na neki način sve ono što je godinama ulagano u tamburu kao instrument okrunjeno otvorenjem akademije za tamburu. Je li time tambura napokon postala ravnopravni instrumet?

U razvojnom smislu to je najveći korak. Vi ne možete vrhunsku literaturu dobiti od kompozitora, a da je razina izvođenja skromna. Ovim što se otvorio studij tambure i na akademiji u Zagrebu dobila se mogućnost da ljudi mogu pisati vrlo zahtjevne skladbe koje mogu biti al pari skladbama koje se izvode na bilo kom drugom instrumentu. Mogu reći da se u ovih sedam godina, koliko radim na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, dosta toga drastično promijenilo. Već imamo prve diplomirane studente koji rade s tamburom. Tako se mlađi kolega, koji mi je asistent i zaspolio u tamburaškom orekestru HRT-a, drugi asistent radi u osnovnoj i srednjoj Glazbenoj školi u Sisku. Oni imaju svoj profesionalni kvartet, Zagrebački tamburaški kvartet koji je prvi takve vrste u svijetu. Za njih pišu komornu glazbu i tako se pomalo puni taj prostor što se tiče literature koja je, kao i za svaki instrument koji je krenuo u ozbiljnije umjetničke vode, bio u nedostatku. Tako se i gitara razvijala, trombom, tuba... Najviše literature ima flauta, klavir i violina koji su prije 300 godina krenuli u nekakav proboj u umjetničim ostvarenjima.

Napisali ste plan i program rada na akademiji za svih pet godina. Možemo reći da ste postavili temelje na akademijama u Zagrebu i Osijeku. Koliko ste zadovoljni odzivom studenata i imate li osiguran stručni kadar, budući da je tambura tek kročila na akademiju?

Mi u Zagrebu imamo dosta to kvaliteno riješeno. Kolega Siniša Leopold koji je bio 37 godina šef i dirigent tamburaškog orkestra HRT-a predaje komorni orkestar i orkestar, dok ja vodim solistički dio, budući da sam i završio instrumentalni studij. Sad imamo dva asistenta koji su bivši studenti, a koji su pokazali izvanredne rezultate i položili su audiciju za asistenta, tako da i oni već dio nastave odrađuju. Tako smo na neki način osigurali i dio nasljednika kad odemo u mirovinu. Bez toga zapravo nema kontinuiteta i nema kvalitete.

Imam dojam da je tambura u procvatu. Zainteresiranost djece i mladih za ovaj instrument je nekako u usponu, osobito u Hrvatskoj. Je li to točno?

Istina, ali bih dodao više u kontinentalnoj Hrvatskoj. Imamo dosta glazbenih škola koje imaju tamburu kao predmet i u osnovnoj i srednjoj školi. Tako da je i konkurencija dobra. Mi, recimo, primamo po dva studenta godišnje, a prijavi se šest do osam kandidata. Što znači tri do četiri kandidata na jedno mjesto, što je dobar prosjek. Dakle, rekao bih više nego odlično.

Postoje li razlike u tehnici sviranja tambure, konkretno mislim na području Vojvodine, Slavonije i Hrvatske uopće?

Svojevremeno su bili razdvojeni štimovi, ali je sada najčešće jedan štim. Kvartni štim je i sada i tada, ali su to varijante sustava. Što se tiče tehnike, ima barem pet različitih, bez obzira na štim. To je nešto o čemu bi se trebalo voditi računa, što se ne može postići preko noći, jer puno je ljudi ušlo u sustav edukacije mladih tamburaša, a da sami nisu obrazovani nego priučeni tamburaši. Oni jesu završili nešto u glazbi i svirali su tamburu usput, no nisu razriješili mnoge detalje koji su bitni za veći iskorak, te će tu trebati vremena. Rade se seminari, neki su već unaprijedili svoj rad, a neki su na istoj razini. Kad to kažem, mislim na šire područje, jer tambura nije prisutna samo u Srbiji, Vojvodini i Hrvatskoj nego i u Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj, Makedoniji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Sloveniji... A ne znam znate li da u Americi i Kanadi ima više tamburaša nego ukupno i u Srbiji i Hrvatskoj. Tambura je prisutna i u Australiji, pa i u Južnoafričkoj Republici. E sad, trebat će vremena dok ne pobijede oni koji će davati najkvalitetnije rezultate u svom radu. Oni će u budućnosti biti uzor kojem će i drugi stremiti. Stoga su važna natjecanja, jer ljudi mogu vidjeti šire, i sami se na vlastite oči uvjeriti što je prednost, a što su mane. Što je potrebno popraviti i na čemu raditi.

Autor ste brojnih skladbi pisanih za tamburu kao solistički instrument i tamburaške orkestre, pa i zbirki etida za bisernicu i brač. Koliko je danas prisutna literatura za tamburu kada su u pitanju srednje škole i akademija?

Kako sam radio prije 12 godina i u Osijeku, tamo sam već jedan dio programa napravio i osmislio. Kada sam prešao u Zagreb, imao sam jedan dobar dio programa. Ali mogu vam reći da sam puno u slobodno vrijeme radio i obrade i pozivao kolege da pomognu. Imamo zbirku od 24 skladbe od kolege kompozitora iz Zagreba. Sâm sam napisao desetak skladbi, a osobito me veseli što mlađe kolege u Osijeku također pišu. Tako smo počeli prikupljati i taj segment originalnih pisanih stvari. Jasno je da su tu prisutne brojne transkripcije, a tu upozoravam one koji pišu da uzimaju u obzir samo one stvari koje se mogu uvjerljivo donijeti na instrumentu, da ne bude nešto što je specifično za violinu ili flautu... Tako da treba oprezno pristupati tome. Ista je situacija i obrnuto, kada je nešto pisano za tamburu, a izvodi se na nekom drugom instrumentu. Morate jako dobro poznavati literaturu kada se rade transkripcije da ona bude u izvedbenom smislu na visokoj razini, te da je moguće odsvirati.

Koliko je bitno održati taj tradicijski segment kada je u pitanju tambura?

U sklopu petogodišnjeg studija studenti imaju tradicijsku glazbu s kojom obrađuju prvo mikroregiju, potom se ide na šire i na kraju tradiciju iz cijelog svijeta. Zatim u okviru diplomskog ispita, kojeg u Zagrebu čine tri dijela, moraju napisati jednu svoju skladbu na tradicijske teme. Nagovaram ih da to bude iz kraja iz kojeg jesu, tako isto obogaćujemo literaturu i mogu reći da do sada imamo nekoliko vrlo uspješnih radova koje već i drugi sviraju. Premda su oni tvrdi tradicionalisti, u klasičnom smislu, prigovarali što sam to uvrstio u studij (tu mislim na violoniste i tako...), bio sam jasan, da bez toga nema studija. Tambura je vezana uz tradiciju i netko od tih ljudi će možda raditi u nekom folklornom društvu, netko voditi orkestar koji će više htjeti svirati takve stvari. U čemu je problem ako se to kvalitetno svira i drži se do određenih izvedbenih pravila koja daju dignitet umjetničkog izvođenja. Nema razloga da to ne bude. To je ono što tamburu čini specifičnom. Mi ih obrazujemo da oni budu kompletni umjetnici, te da uđu u sve stilove glazbe. Ima nekoliko studenata koji sviraju džez na tamburi. Eto, osim klasike i tradicije ima i toga. Oni će se kroz rad i život dodatno usmjeriti i specijalizirati, pa se možda u nekoj budućnosti otvori i mogućnost za doktorat. Bilo je već prijedloga, ali još nije sazrela situacija. Mada mislim da će i to doći, i to vrlo skoro. Ja ću već tada na žalost ili sreću biti u mirovini, ali zato mlade podržavam da sve razvijaju dalje.

Intervju vodila: Željka Vukov

Vijesti

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • Divanim šokački u Monoštoru u znaku šokački uspomena
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - kompletan program
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - drugi dan
  • Izložba narodnih nošnji u Senti
  • 6. Smotra hrvatskog filma u Beogradu - treći dan
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima