Kada se podvuče crta nakon dosadašnjeg umjetničkog, novinarskog i životnog puta Vojislava Sekelja, možda upravo naslov njegove knjige Kako se branilo dostojanstvo najbolje o(d)slikava ne samo vlastiti lik i djelo nego i kompletnu tragikomediju ovoga društva koja kao da se piše s namjerom da nikada ne bude završena. Ne simbolizira taj naslov samo tekstove iz Glasa ravnice (glasila DSHV-a) i Žiga, subotičkog dvotjednika kog se i danas mnogi sjećaju, nego u njega kao da se skupila sva Sekeljeva poezija i proza, od Djetinjstva do U izmučenim riječima.

Napustivši devedesetih školu u kojoj je radio Vojislav Sekelj nije u tom trenutku raskrstio samo s prividom „normalnog života“ nego je po vlastitom izboru zakoračio u nesigurnost, što je u to vrijeme bila i jedina realna dimenzija života ovdašnjeg društva. Njegova potreba da o ljudima i pojavama oko sebe javno i kritički govori krunisana je osnutkom Žiga, što je svakako jedna od najupečatljivijih crta u njegovom životopisu. Sva njegova erudicija, ali i kreativnost kao da su se prije i nakon toga samo ulijevali, odnosno izlijevali iz njegovih britkih, a ponekad i do boli jakih tekstova (poput onoga njegovom imenjaku- vojvodi).

Kako je ušao u svijet nesigurnosti i rizika Vojislav Sekelj tako je iz njega i izašao: prije više od deset godina povukao se u svoju vikendicu na Paliću, da bi se odnedavno preselio u Žednik. I baš u tom razdoblju počele su stizati nagrade: Dr. Ferenc Bodrogvári, odličje Reda Danice s likom Marka Marulića, Ban Josip Jelačić. Dosljedan svom karakteru, Vojislav Sekelj ne mari puno za to. Ne mari, zapravo, ni za društvo kojim se toliko dugo bavio:

„Tužno mi izgleda sve ovo oko mene. S obzirom na to da sam se isključio i fizički i psihički iz aktivnog života napose kulturnog. Zapravo, povukao sam se u svijet koji mi je oduvijek bio najbliži: svijet pisanja. Pišem... Polako. Iako i to ide sve teže.“

HR: Što pišete?

Pa i to nije ništa novo. Bar za mene. Počinjem roman. Peti put. To je zapravo priča o tome kada smo Mirko Kopunović i ja bili u Tavankutu. Tu priču pokušavam sklopiti u kombinaciji s Joyceom kao jednim od mojih uzora modernog pisanja. Ali... Eto, peti puta počinjem, a nikako da ga završim. A možda i neću.

HR: Zbog čega Vam djeluje tužno ono što se događa u Subotici, ali i u društvu općenito?

Tužna je cjelokupna kulturna scena u gradu unazad desetak godina. Ako usporedimo to s ranijim vremenom i pogledamo kakvu smo mi ekipu pisaca i umjetnika u Subotici imali, onda vidimo dokle smo stigli. Sjetimo se samo Lazara Merkovića, Radovana Ždralea, Ivanke Rackov, Petka Vojnića Purčara, Roberta Tillyja... Usporedimo li to s vremenom današnjim, mislim da je sve to tanko. Primjera radi, sama Subotica ima više od petnaest, što nagrada što priznanja, zapravo najviše pohvalnica. Dobiješ papir i „zdravo“. E sad, je li potreban toliki broj i, što je još važnije, jesu li svi zaslužili sve te nagrade, priznanja i što su već veliko je pitanje. Isto se može reći i za Srbiju, u kojoj ima više od sto, također što nagrada što priznanja, a zapravo najviše pohvalnica. To nam govori o tome da skoro svako drugo poduzeće nekome dodjeljuje nešto. Nekada su nagrade bile ozbiljna i društvena, a ako baš hoćete i materijalna stvar. Sjećam se da je Krleža nagradu koju je dodjeljivala Željezara Sisak uvjetovao, redom veličine današnjih milijun dinara dok je Danilo Kiš dobio deset puta manje, a Basari nije doteklo ni za ručak. Jedan Urbán je, recimo, od nagrade mogao kupiti pol kuće. Honorari su i za ono vrijeme bili pristojni. Danas se sve to svelo na papir, na zahvalnicu. Tužno je to. Tužno je na čega je kultura svedena.

HR: Što najviše pratite?

Najviše čitam. Uglavnom Krležu i Joycea. I poeziju, naravno. Što se periodike, časopisa, tiče toga gotovo da i nema. Ima više nagrada, bolje rečeno priznanja, nego časopisa. I tu smo jako tanki, ne samo kada je riječ o Subotici nego općenito na ovim prostorima. Časopisi su u jednoj permanentnoj krizi, a o kritici u njima da i ne govorim. Sjetite se samo Dela, Književnosti, Polja... Sve su to bili časopisi u kojima su bili ozbiljni tekstovi, ozbiljne kritike koje su pratile suvremeno stvaralaštvo. Danas od svega toga nije ostalo skoro ništa.

HR: Osim književnosti, bili ste veoma zapaženi i u novinarstvu napose kada je riječ o Žigu, subotičkom dvotjedniku kojega ste pokrenuli u veoma teškim, pa i opasnim vremenima. Kako Vam, u usporedbi s devedesetima, novinarstvo izgleda danas?

Mogu reći da, osim Danasa, ništa ne pratim. Mada, kada i Danas usporedim s nekadašnjom Našom borbom, moram reći da je slabiji. Što se radija tiče, slušam Radio Beograd jer imaju vrlo solidne emisije iz kulture. A televizor ni nemam. Mislim da vam je već i nakon ovoga jasno kakvim vidim stanje u novinarstvu danas: svi su se zatvorili u svoje torove. Nekada je bilo zajedništva, a sada je, bar po mom mišljenju, svatko zatvoren u sebe. Što se Žiga tiče, slobodno mogu reći da mi nismo bili orijentirani „hrvatski“ nego liberalno građanski. Bili smo, zapravo, slobodni, poprilično kritički nastrojeni i mislim da smo odigrali jednu malu, ali značajnu ulogu. Žig je oko sebe okupio ozbiljan tim ljudi koji su pisali veoma dobre tekstove.

HR: Kakve posljedice dugoročno može proizvesti po društvo to sustavno osiromašivanje kulture i kontinuiran pad kvalitete javnog informiranja?

Bit ću slobodan parafrazirati Hegela gdje on traži izmjenu svijesti. Međutim, što znači „izmjena svijesti“? To sigurno nije isto što i popraviti automobil. Svijest se može mijenjati ako najveće interese duha estetski približimo nekoj formi, a s tim zajedno ide i etika. Kada do toga dođe, onda će eventualno doći i do izmjene svijesti. Inače, bez toga ništa.

HR: Tu bi značajnu ulogu moralo odigrati i obrazovanje, odnosno školski sustav.

Na žalost, mi danas u svim područjima društvenog života, pa tako i u obrazovanju, možemo govoriti vrlo jednostavno: krizine krize kriza. Sve vrijednosti u društvu su podcijenjene i potplaćene s jedne i korumpirane, s druge strane. Kada to saberete, imate to što imate. U tom smislu, obrazovanje tu ne može odigrati značajnu ulogu ako sva ostala područja ostanu nepromijenjene.

HR: Na lokalnoj političkoj sceni posljednjih su godina znatno izmijenjene uloge, uključujući i nekada najmoćniji Savez vojvođanskih Mađara. Kako na to gledate: kao na pragmatizam ili na udvorništvo?

Ne pratim više ni lokalne političke prilike, ali mi se ipak čini da su oni održali nekakav najjači kontinuitet.

HR: Od politike ipak najviše ovisi sudbina grada u kom ste rođeni, u kom ste stvarali i na čijoj ste društvenoj sceni stanovito vrijeme i sami igrali značajnu ulogu. Kakvom vidite sudbinu Subotice za koju već sada mnogi kažu da se nepovratno urušila?

Paaa, što da kažem? Vuk napao magarca. Na svim poljima sve je više, namjesto kritike utemeljene na argumentima, prisutno vrijeđanje. Na vrijeđanju je, naime, utemeljena kompletna naša politika, od najviše razine, pa tako i do ove naše, subotičke. To dovoljno govori o ozbiljnosti naše politike i naših političara, a što se onda prenosi i na medije i na kompletno društvo. Iz toga, onda, nije teško ni izvući zaključak kakvom vidim sudbinu Subotice. Ako ne dođe do promjene svijesti...

HR: Odnosi li se takav zaključak i na budućnost hrvatske i ostalih nacionalnih zajednica koje žive u Vojvodini?

I pored zasluga koje nesumnjivo ima, Vojvodina je već odavno gurnuta na stranu. Muči se kao što se muče i njeni građani. Što se hrvatske, a isto tako i ostalih zajednica u njoj tiče, mislim da je živi mrtvac. Ne vidim ja tu nikakvog zajedništva, nikakvog plana... Ne vidim, a to je najvažnije, mladih ljudi koji bi se brinuli o tome. Možda i zato što mladi ljudi masovno odlaze.

Izvor: Hrvatska riječ (Zlatko Romić)