Na 73. Festivalu profesionalnih kazališta Vojvodine imali smo priliku pogledati komad suvremenog hrvatskog pisca Mate Matišića Ljudi od voska u izvedbi somborskog Narodnog pozorišta. Predstava odiše hrvatskim miljeom s prepoznatljivim jezičnim, religijskim i mentalitetnim značajkama, s čime se veoma lako mogu identificirati pripadnici hrvatske etnokulturološke zajednice (ne kao 2016. na zagrebačkoj praizvedbi i skandaloznom prepoznavanju stvarnih osoba), ali isto tako i svi drugi gledatelji jer je tema i njezino oblikovanje doseglo univerzalnost.
Predstavu je režirao Ivan Vanja Alač minimalno intervenirajući u originalni tekst koji odiše humorom i apsurdom, ali ponad svega toplinom humaniteta. Ova dramska suita sastavljena je od tri stilski različita stavka čija je radnja smještena u Zagreb (I. Obožavateljica i III. Ispod perike) i Rižice u Dalmatinskoj zagori (II. Prvi musliman u selu). Glavni lik povezuje dijelove, a pisac vješto komponira mnoštvo različitih motiva: od građanske i seoske sredine, preko naroda i vjera bivših i sadašnjih državnih konstelacija, njihovih velikih i manjih netrpeljivosti, ratnih i kriminalnih radnji, do emocionalnih i medijskih manipulacija. Izvedba traje tri sata tijekom kojih glumci i radnja drže maksimalnu pozornost gledateljstva i prođu za tren!
Između stvarnosti i fikcije
Moj ti je život za napisati knjigu, snimiti film, postaviti predstavu – lajtmotiv je ove predstave. Iako lica izgovaraju slične rečenice glavnom liku, dramskom piscu i filmskom scenaristu Mati (Saša Torlaković, u originalnom tekstu Viktor), u nadi da će on za njih perom izboriti pravdu ili im donijeti slavu, na sceni pratimo stvaralački proces u kojem glavno mjesto zauzima piščev nutarnji svijet. Glavna tema jasno je označena centralnom metaforom scenografije (Ivan Vanja Alač i Isidora Ilić), bijelim platnom, tj. papirom i pisaćim strojem koji biva sastavljen tek u posljednjoj sceni. Tipka razmaka tijekom izvedbe služi kao klupa, par gumba kao stolice dok ostala vise poput zvijezda koje s bijelim slovima nalikuju raštrkanim putokazima u tami scene i introspekcije. Uz zvuk tipkanja po pisaćem stroju na platnu se ispisuju nazivi stavaka, a platno služi i za igru sjena aludirajući na preobrazbu stvarnih ljudi u likove. Pišući i govoreći o drugima, uvijek pišemo i govorimo o sebi – potka je ove drame – međutim, odnos između stvarnosti i fikcije, života i književnosti, realnosti i mašte, ovoga i onoga svijeta uspješno je variran na različite načine postižući na koncu magijski učinak autonomnosti dramskog lika.
Pokajanje i iskupljenje
Druga važna i aktualna tema ovog psihoterapijskog piščevog djela odnosi se na motiv grijeha, pokajanja i iskupljenja u kršćanskom ključu. Tema roditeljstva ostvarena je u cikličnom spajanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, onih koji su živi, nepoznati i mrtvi, onih koji jesu i nisu naša krv i naš izbor. Žanrovski šaroliko klupko počinje se odmotavati saznanjem glavnog lika Mate da ima sina sa svojom obožavateljicom (neusuglašena igra ansambla sa snažnim izrazom Biljane Keskenović), a koje mu je ona zatajila poučena iskustvom drugih žena koje je Mate s menadžerom primorao na abortus. Njihov sin Tane (Nemanja Bakić) biva ubijen, a Mate osjeća krivicu ne samo zbog smrti svog sina kog je društvo i njegovo odsustvo moralno unakazilo i progutalo, nego i zbog sve svoje nerođene-ubijene djece. U drugom stavku s fantastično izvedenim epizodnim ulogama brđana Nikole (Srđan Aleksić), Ante (Bogomir Đorđević) i Joze (Aleksandar Ristovski), Matu u rodnom selu sustiže Nikolina priča o samoubojstvu njegove petnaestogodišnje kćeri Zdenke, crna komedija svadbe Antinog sina, ratnog invalida Jure (Nemanja Bakić) s kupljenom mladenkom (Ana Rudakijević) i iščekivanje bolesnog djeteta lokalnog dilera Joze. Matina uznemirena savjest odvodi nas u paralelnu priču o Zdenki kao njegovom djetetu nastalom u švaleraciji s Nikolinom ženom, u mučnu fikciju unutar fikcije koja se pokazuje lažnom, ali bezizglednost društvene sredine je istinita. U posljednjem dijelu triptiha Mate i njegova žena Ana (Marija Medenica) posvajaju kćer svoje poznanice Jasne (Ivana V. Jovanović) otkrivajući monstruoznost Jasnina roditeljstva i Matinu trauma iz djetinjstva, odrastanje kod strica ne bi li spasio stričev jalovi brak. Tema se ne iscrpljuje u navedenim silnicama pregledno vođene dramske radnje i klasično postavljenih likova, a njezina kompleksnost je odlično zahvaćena.
Somborci su zasluženo ponijeli dvije nagrade na vojvođanskom festivalu: redatelj Ivan Vanja Alač ponio je nagradu za najbolju režiju, a Srđan Aleksić za glumačko ostvarenje. Ansambl je igrao uvjerljivo i sinergijski, ujednačeno kvalitetno kako u pojedinačnim tako i u skupnim scenama, među kojima ističem igru kora dadilja, te iskreno preporučujem svima da pogledaju predstavu.
Izvor: Hrvatska riječ (Nevena Baštovanović)
Foto: Suteatar.org
