Dana 27. rujna 1900. godine u Starčevu, u obitelji Josipa Brajca i Terezije Butine, kao četrnaesto dijete, rođen je sin po imenu Miša. Od velikog broja djece u obitelji, starost su osim njega doživjele samo još dvije starije sestre. U rodnom mjestu je završio osnovnu, a potom i višu školu. O društvenim prilikama za vrijeme djetinjstva i mladenačkog doba pisao je kasnije u zabilješkama koje s ponosom čuvaju njegov unuk Vinko i unuka Julijana. Pamtio je to doba po miroljubivom ratarskom načinu života i slozi i prijateljstvu koji su karakterizirali odnose između Srba, Hrvata i Nijemaca u Starčevu.
Budući da je njegov otac Joso bio jedan od rijetkih seljana pretplaćenih na tisak, Brajac je vrlo rano počeo čitati i na taj način se upoznavati sa svijetom oko sebe. U njihovu je kuću stizao zagrebački Prijatelj naroda, ali i Miletićeva Zastava iz Novog Sada. Idilično odrastanje u jednom tipičnom južnobanatskom selu prekinuo mu je Prvi svjetski rat u čijem je jeku 1917. preminula glava obitelji Brajac. Gubitak oca spasio je Mišu od regrutacije. Vraćen je doma, jer nije bilo nikoga da brine o majci i obrađuje zemlju.
Pobuna u selu
Svršetak rata donio je olakšanje i novu nadu. No, ne zadugo. U proljeće 1919. u Starčevu je buknula pobuna koja je trajno ostala u sjećanju mještana, a Brajcu dala poticaj da se uključi u politički život nove južnoslavenske države. Nekoliko desetaka Hrvata tada je od seoskog kneza dobilo pozive za regrutaciju. Oni su se dogovorili da narednog jutra skupa odu pred starčevačku općinu pitati nadležne zbog čega ih mobiliziraju. Revoltirani zbog toga što tamo nikoga nisu zatekli, demolirali su zgradu, presjekli telefonske žice, razdijelili siromasima općinsko žito i selom pronosili glas o narodnom ustanku. Pridružili su im se onda Srbi, Nijemci i ostali. Bunu je poslije nekoliko sati ugušio odred ratnih dobrovoljaca iz Pančeva. Predvodnici su uhićeni i odvedeni u zatvor, a u selu je zavladao teror tijekom koga mnogi nedužni, među kojima i Mišo Brajac sa svojom majkom, bivaju saslušavani i prebijani bez milosti. U doba socijalizma ova burna događanja su reinterpretirana i stvoren je mit o tzv. Starčevačkoj republici.
Jasno nezadovoljstvo novom vlašću Kraljevine SHS Starčevci su očitovali već na izborima održanim 1920. kada ogroman broj glasova daju komunistima. Brajac se, pak, u spomenutom periodu upoznaje s djelima braće Radić i ideologijom njihovog seljačkog pokreta. Tijekom dvadesetih godina oprobao se i kao pisac pripovjedaka iz narodnoga života. Jedna od njih koja nosi naziv Na Badnje veče objavljena je u Seljačkoj prosvjeti 1928. godine. Uoči izbora raspisivanih prije uvođenja Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra I. diljem Banata je sudjelovao u kampanji za Hrvatsku seljačku stranku. Na glasanju za parlament 1925. u pančevačko-belocrkvanskom izbornom okrugu HSS je zaokružilo 481, a 1927. u istom području 1.116 birača. U Brajčevoj kući su tijekom agitacije mjesecima boravili Vlatko Maček, nositelj liste, kao i Pavle Radić.
Dolazak na čelo općine
Smrt Stjepana Radića 1928. godine Mišu je pogodila i osobno, kao prijatelja i političkog sljedbenika pokojnika. Nekrolog koji je tim povodom sastavio zvao se Ostani s nama, jerbo se smrkava i objavljen je u Božićnici za 1929. godinu. Kasnije je blisko surađivao s odvjetnikom i političarom iz Pančeva, Dudom Boškovićem, snažno se zalažući za vojvođansku autonomiju. Česti gosti kod Brajca bili su politički disidenti i protivnici režima.Tako je u njegovoj kući uhićen Dragoljub Jovanović, tadašnji sveučilišni profesor. Zbog veza s beogradskim i zagrebačkim oporbenjacima robijao je Brajac u beogradskoj Glavnjači, a potom u zatvoru u Podravskoj Slatini. Poslije tri mjeseca istrage suđeno mu je u Osijeku gdje je oslobođen svih optužbi. Godine 1935. stao je uz Udruženu opoziciju na čelu s Vlatkom Mačekom. Na lokalnim izborima održanim 1936. uvjerljivom većinom od 85 posto glasova izabran je za predsjednika starčevačke općine.
„Od danas za sve što se u našoj općini događa mi snosimo moralnu i materijalnu odgovornost. Biti na čelu jedne općine velika je čast, ali i velika dužnost. Mi se brinemo za cijelo selo i ne gledamo tko je za koga glasao. U općini nitko ne može voditi partijsku politiku i nitko putem vlasti ne može sebi vrbovati pristaše. Svi skupa moramo se truditi da povratimo stare seljačke pravice i ono što su naši stari sagradili ne samo da sačuvamo već i dogradimo“, istaknuo je tada među ostalim Brajac u svom predsjedničkom govoru.
Okupacija i oslobođenje
Usporedo s političkim angažmanom sa suprugom Marijom, rođenom Pillmann, na put je izveo sina Josipa i kćerke Tereziju, udovu Radočaj i Magdalenu, udovu Rukavina. Preokret ponovno donosi rat koji je počeo 1941. godine. Bila su to teška vremena za sve žitelje Starčeva, pa tako i za Hrvate. U posjet selu 1942. dolaze predstavnici Konzulata NDH u Beogradu i s viđenijim domaćinima drže sastanak u Brajčevom domu. Željeli su privoljeti starčevačke Hrvate na kolektivno iseljenje u matičnu državu. Tu su ponudu nazočni jednoglasno i kategorički odbili. Velike nedaće dolaze naredne 1943. godine. Nijemci primoravaju Hrvate da podrže okupaciju i stupe u redove pomoćne policije. Brajac savjetuje sunarodnjake da se ne odazovu. Nekoliko desetaka muškaraca zbog toga su upućeni na prinudni rad u Ečku kraj Zrenjanina odakle su ubrzo deportirani u borske rudnike.
Po oslobođenju od fašizma Miša Brajac postaje nepoželjan iako je sovjetski oslobodilački stožer imao sjedište u njegovoj kući. Oduzeto mu je biračko pravo, dio zemlje nacionaliziran, a označen je kao netko tko je održavao prisne veze s ustašama i pomagao Nijemice zatočene u poslijeratnim logorima. Prihvatio je kasnije poziv da se uključi u rad Narodnog odbora općine Starčevo, ali zbog nesuglasica s novim vlastima ubrzo se povukao iz politike. Petar Stambolić na Drugom plenumu CKKPJ održanom u siječnju 1949. iznio je referat u kojemu nekoliko mještana Starčeva, skupa s Brajcem i tadašnjim župnikom Wernerom, optužuje za organizirane pokušaje razaranja seoske zadruge. Početkom pedesetih godina Brajčev sin Josip postaje politički emigrant i svoju liječničku karijeru nastavlja u Kanadi. Iako je odustao od javnog bavljenja politikom, Miša je kao kroničar zajednice i svjedok povijesti ostao nezaobilazni sugovornik svih koji su se zanimali za Starčevo. Tako je Balint Vujkov od njega prikupio nekoliko narodnih pripovjedaka i uvrstio ih u svoju zbirku Do neba drvo objavljenu 1963. godine. Opet je trpio progon u vrijeme Hrvatskog proljeća kada mu je privremeno oduzeta putovnica. Razlog je bio taj što je dao izjavu reporteru Glasa koncila koji je u svibnju 1971. pisao o Hrvatima u Starčevu. Tijekom narednih godina sabirao je sjećanja na događaje iz 1919. i te svoje memoare ostavio u naslijeđe potomcima.
Preminuo je i pokopan u siječnju 1990. u Starčevu. Udruga banatskih Hrvata je za lipanj ove godine zakazala svečano obilježavanje 120. obljetnice od Brajčevog rođenja.
Izvor: Hrvatska riječ (Dalibor Mergel)
