Kraj Prvog svjetskog rata i dugo čekana uspostava zajedničke države južnih Slavena nije za sve pripadnike tih naroda bila razlog za slavlje. Rapalski ugovor koji je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca potpisala s Kraljevinom Italijom, značio je pripajanje Trsta, Gorice, Gradiške, dijela Kranjske, Istre, grada Zadra, te nekoliko jadranskih otoka talijanskoj strani. Mnogi su jugoslavenski orijentirani žitelji ovih krajeva preselili u novu državnu zajednicu gdje su slobodno i ponosno mogli iskazivati vlastiti identitet.
To su najčešće bili umni i prosvećeni ljudi koji nisu mogli ponovno trpjeti tuđinsku i antislavensku vlast. Među njima se našao i Ivan Karlavaris rodom iz Kastva kraj Rijeke. Do 1919. godine bio je učitelj u Vranju na Učkoj u Istri. Nakon što je dio njegovog rodnog mjesta pripao Kraljevini SHS, on se vraća natrag i traži posao u domovini. Služba ga odvodi u banatsku ravnicu, u mjesto Perlez. Tamo je zasnovao obitelj s Njemicom Evom Fischer, te dobio troje djece od kojih će dvoje ostaviti dubok, neizbrisivi trag u kulturi i znanosti.
Pavica – profesorica i lingvistica
U Perlezu je 1923. godine svjetlost dana ugledala Pavica. Otac Ivan, zvani Nono, joj je bio učitelj i upravitelj škole u selu, a osim toga bavio se i glazbom. Budući da je bio kantor i član zbora u župnoj crkvi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, čitava se obitelj znala kod kuće okupiti kraj klavira gdje su mama i tata uvježbavali nove skladbe. Tako je djetinjstvo u Banatu opisivala Pavica Mrazović, rođena Karlavaris, koja je već u desetoj godini napustila dom otišavši na školovanje u Novi Sad. Tamo završava Gimnaziju, a potom Učiteljsku školu. U ratnim vremenima koje je provela u rodnome mjestu i okolici upoznala je svog budućeg supruga Milana Mrazovića, za koga se udala odmah nakon oslobođenja. Ubrzo su dobili dvije kćeri i sina. Posao učiteljice obavljala je najprije tijekom rata u tada njemačkom naselju Knićaninu. Nije studirala germanistiku niti je imala ikakvo formalno obrazovanje u tom području, pa je za odlično poznavanje jezika mogla jedino zahvaliti svome odrastanju u višenacionalnom okruženju. Pedagošku je školu završila vanredno, istodobno odgajajući troje djece. Diplomirala je 1960. godine na novoosnovanoj Katedri za njemački jezik na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Prije toga predavala je njemački jezik u nekoliko novosadskih škola. Ubrzo počinje njezin akademski uspon. Paralelno s nastavnom karijerom postala je suradnica na spomenutoj Katedri za njemački jezik na kojoj je obranila doktorat. Na Filozofski fakultet je uvela predmet metodologija njemačkog jezika. Njega je, pored leksikologije, predavala dugi niz godina. Znanstvena istraživanja odvela su je u pravcu proučavanja frazeologije i komparativne srpskohrvatsko-njemačke gramatike. Kao plod suradnje Pavice Mrazović s glasovitim profesorom Ulrichom Engelom 1986. je objavljena prva njemačko-srpskohrvatska kontrastivna gramatika. Naredne godine postala je dobitnica Goetheove nagrade koja se dodjeljuje književnicima ili autorima u drugim kreativnim ili znanstvenim područjima. Najviša njemačka i mađarska priznanja za zasluge u znanosti i kulturi uručena su joj 1992., odnosno 1999. godine. Cijeli je život posvetila lingvistici kojom se bavila sve do njegova kraja. Preminula je 2003. u Novom Sadu.
Bogomil – slikar i likovni pedagog
Mlađi Pavičin brat zvao se Bogomil Karlavaris i rođen je također u Perlezu, u rujnu 1924. godine. Završio je Učiteljsku školu u Vršcu, Višu pedagošku školu u Novom Sadu, te Akademiju likovnih umjetnosti u Beogradu. U njemačkome je Greifswaldu doktorirao likovnu pedagogiju. Bio je predavač na Višoj pedagoškoj školi u Novom Sadu, a poslije osnutka Akademije umjetnosti 1974. godine prelazi na njezin likovni odsjek. Počev od 1980. angažiran je i kao profesor metodike likovnoga odgoja na Pedagoškom fakultetu u Rijeci. Mimo rada na području likovne umjetnosti, kojoj je shodno svojoj vokaciji bio prirodno usmjeren, paralelno se posvetio i pedagoškom radu. Potpisuje se kao autor brojnih teorijskih knjiga i udžbenika, sudjeluje u nekoliko istraživačkih projekata. Karlavaris je osnivatelj Društva likovnih pedagoga Vojvodine, a također i Centra za likovni odgoj djece i mladeži Vojvodine koji je s golemim uspjehom vodio od 1954. do 1980. godine.
Njegov je slikarski opus obilježen specifičnom i prepoznatljivom poetikom. Struktura joj je samo prividno realistična, ali njezina bit zapravo leži u duhovno-poetskim slojevima likovnoga izričaja ispoljenog kroz suvremeni senzibilitet. Predjele vidi poglavito u ruralnim sredinama Vojvodine, ali ne manjka ni urbanih tema sa značajkama moderne civilizacije. U prvoj fazi slika više lirski, najbliže impresionizmu i intimizmu. Šezdesetih godina stvara djela pod djelomičnim utjecajem enformela. Na slikama nastalim 80-ih godina još se više reduciraju optički detalji i stroge kompozicije. Ubuduće dominiraju motivi iz Istre, a devedesetih pokušava prenijeti određene poruke u duhu konceptualne umjetnosti. Iza njega je ostalo više od šezdeset samostalnih izložbi u zemlji i svijetu, a izlagao je i na brojnim grupnim postavkama. Dobitnik je nagrada 25. maj, Oktobarske nagrade Novog Sada, Iskre kulture, priznanja Zaslužni likovni pedagog Jugoslavije. Primio je 1993. godine i američko priznanje Edwin Ziegfeld koje se dobiva za zasluge u odgoju putem umjetnosti. Njegovo ime nosi nagrada koja se u Srbiji dodjeljuje pedagozima za posebne rezultate i doprinos u području likovnog odgoja i obrazovanja djece i mladeži. Grad Kastav je 2016. u suradnji s Institutom za povijest umjetnosti iz Zagreba i udrugom Vojvodina OK iz Novoga Sada priredio dvodnevni međunarodni znanstveni skup njemu u čast. U okviru skupa priređena je i izložba njegovih djela.
Izvor: Hrvatska riječ (Dalibor Mergel)
