Jakov Jelašić je bio jedan od najuglednijih prvaka Hrvatske seljačke stranke, rodom iz Srijemskih Karlovaca, koji je zbog svoje poduzimljivosti, požrtvovanosti i humanosti uživao simpatije i Hrvata i Srba. Dosljedan idejama svoje stranke, stradao je tijekom šestosiječanjske diktature. Međutim, ni policijska tortura ni robija nisu uništile u njemu vjeru u demokraciju i poštenu politiku. Štoviše, primio je na sebe težak teret obnove organizacije HSS-a. Zbog toga je u analima svoje stranke ostao upamćen kao duša hrvatskog političkog gibanja 1930-ih, a u kulturi sjećanja vojvođanskih Hrvata kao velikan vrijedan komemoriranja i tematiziranja.
Kulturni i politički utjecaji
Rođen je 6. siječnja 1896. u Srijemskim Karlovcima, koji su se već proslavili i kao rasadište brojnih velikana iz hrvatske zajednice. Ondje su rođeni ili školovani recimo književnik, preporoditelj i svećenik Ilija Okrugić Srijemac, političar i književnik Ferdo Stražimir Kulundžić i drugi. Kulturološki rafinirana sredina svakako je utjecala na odluku mladoga Jelašića da nastavi svoje školovanje. Završio je u Zagrebu 1916. učiteljsku školu, a 1928. je diplomirao na Višoj pedagoškoj školi.
Od 1916. je radio kao učitelj u Šiškovcima kod Cerne (Vukovarsko-srijemska županija). Ondje se pod utjecajem mjesnog prvaka Hrvatske pučke seljačke stranke Antuna Jemrića priključio stranci. U početku se nije isticao političkim djelovanjem, ali nakon povratka u Zagreb 1924. postao je veoma aktivan na ovom polju.
Politički početci
U Zagrebu Jelašić je skrenuo na sebe veliku pažnju. Uključio se u rad Seljačke sloge, koja je bila organizacija Hrvatske seljačke stranke. Držao je njezin tečaj za nepismene (1926. – 1927.). Od 1927. do 1929. je bio član njezinog Upravnog odbora. Od 1927. do 1928. je bio predsjednik mladeži HSS-a. Međutim, na velika vrata politike je ušao kada je u Ludbregu 1927. izabran za zastupnika u Skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nakon uvođenja šestosiječanjske diktature 1929. raspoređen je za nastavnika u Građanskoj školi u Karlobagu. Međutim, zbog zdravstvenih razloga vratio se u Zagreb.
Šestosiječanjska diktatura
Politički život u Kraljevini SHS bio je od samog početka pun anomalija. Skupštinski atentat na vođu HSS-a Stjepana Radića i njegove drugove 20. lipnja 1928. samo je još više zaoštrio odnose između političkih snaga i naroda. Nakon toga, kralj Aleksandar I. Karađorđević, pod izlikom uvođenja reda i discipline u javnom je životu objavio diktaturu 6. siječnja 1929. godine. Uskoro je uslijedila eliminacija svih političkih stranaka. Ne prihvaćajući nametnuta pravila političke igre, neki politički prvaci su otišli u emigraciju (Juraj Krnjević, Svetozar Pribićević). Jelašić je bio jedan od onih koji su ostali u zemlji.
Kao reakcija na totalitaristički režim uslijedile su terorističke akcije, koje su vlasti dovodile u vezu ne samo s ustaškom organizacijom nego i s HSS-om. Ove događaje vlasti su iskoristile kao izgovor za brojna privođenja i uhićenja bivših političkih aktera. Kap koja je prelila čašu bila je eksplozija paklenog stroja u noći 30. studenoga na 1. prosinca 1929. u Glazbenom paviljonu na Zrinjevcu u Zagrebu i otkriće još nekoliko neeksplodiranih paklenih strojeva. Nakon toga, vlasti su se dale u istragu, označile i privele osumnjičene, među kojima i Jelašića. Policija je torturom iznudila od Jelašića iskaz o umiješanosti lidera bivšeg HSS-a Vladka Mačeka u ovom terorističkom aktu. Nakon toga, 21. prosinca, uhićen je i Maček.
Policijska tortura
Zagrebačka policija, kojom je tada upravljao zloglasni renegat Janko Bedeković, nehumano je postupala s političkim zatvorenicima, pa i prema Jelašiću. Mučitelji su ga tukli volovskom žilom i vezivali mu ciglu za intimne dijelove tijela. Nekoliko puta je od pretrpljenih muka padao u nesvijest. Kada se osvijestio, „ležao je sav raščupan i rastrgan mokar i blatnjav". Policija je poslije nijakala da je fizički maltretirala zatvorenike. Međutim, Kamilo Farkaš, liječnik u policijskom fizikatu u Zagrebu, ustvrdio je da je Jelašić na tabanima imao „kontuzije sa sufuzijama lakše prirode", koje su mogle biti „prouzrokovane udarcima tupim, tvrdim predmetima" ili „uslijed potkožnog izljeva krvi".
Nakon mučenja Jelašić je s drugovima predan beogradskom sudu za zaštitu države, koji ga je osudio na tri godine zatvora u Srijemskoj Mitrovici. Policijska tortura i robija narušile su njegovo zdravstveno stanje.
Politička aktivnost 30-ih
Po izlasku iz zatvora 1933., Jelašić je sudjelovao u obnovi HSS-a. Praktički, do Mačekovog izlaska iz zatvora, bio je stvarni vođa bivšeg HSS-a. Okupljao je bivše HSS-ovce, motivirao stare pristaše i zadobijao nove. Zapravo, Jelašić je priremio Mačeku teren za političke uspjehe u drugoj polovici 30-ih godina. Po izlasku Mačeka iz zatvora, postao je njegov ključni suradnik u stvaranju Udružene oporbe, koalicije bivšeg HSS-a, bivše Samostalne demokratske stranke (Srbi iz Hrvatske), Jugoslavenske muslimanske organizacije i još nekih srbijanskih stranaka. Istaknuo se u predizbornoj kampanji pred petosvibanjske izbore 1935. godine.
Pokrenuo je i uređivao mačekovsko glasilo Seljački dom. Uključio se u rad Gospodarske sloge i Hrvatskog seljačkog doma (obnovljenog 1936.). Tijekom 1936. posjetio je pristaše bivše organizacije HSS-a u Subotici i ostavio snažan dojam. Konačno, na izborima za Senat Kraljevine Jugoslavije 6. siječnja 1938. izabran je za senatora na listi Seljačko-demokratske koalicije, čiji nositelj je bio August Košutić. Međutim, nije dugo kušao plodove svog mukotrpnog rada. Pogoršanog zdravstvenog stanja, potražio je spas u Merkurovom sanatoriju u Zagrebu. Međutim, ondje je preminuo 12. ožujka 1938. u 6:35 sati u 41. godini života.
Smrt i sprovod
„S pok. Jakovom Jelašićem nestaje iz naše sredine ne samo ustrajni politički i nacionalni radni, nego nada sve značajan i požrtvovan čovjek", pisale su Subotičke novine 18. ožujka 1938. u povodu Jelašićeve smrti. Pokopan je uz sve počasti na Mirogoju 14. ožujka. Njegovo tijelo je blagoslovio čuveni svećenik Ferdo Rožić, predsjednik hrvatskog književnog društva sv. Jeronima. Posljednju počast iskazali su mu Maček, Ante Trumbić, veliki broj narodnih zastupnika, predstavnika kotarskih organizacija HSS-a i desetci tisuća ljudi. U ime hrvatskog narodnog zastupstva od njega se pozdravio Košutić, a u ime Samostalne demokratske stranke Sava Kosanović; u ime Gospodarske seljačke sloge Franjo Novosel, a u ime mitrovačkih robijaša prvak Zemljoradničke stranke Dragoljub Jovanović.
U njemu su izgubili brata Ivan Jelašić (1880. – 1946.), istaknuti HSS-ovac iz Petrovaradina i posljednji hrvatski gradonačelnik Petrovaradina, te Franjo Jelašić (1878. – 1944.), posljednji predratni tajnik Matice hrvatske (1937. – 1941.), koji su također preminuli kao žrtve totalitarističkih režima.
Članak objavljen u okviru projekta Godine novog preporoda povodom 125 godina od rođenja Jakova Jelašiča.
Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)
