Prozaistica, pjesnikinja i prevoditeljica Mara (Marija) Švel-Gamiršek, poznata i kao Mara Schwell, rođena je 3. siječnja 1900. godine u Srijemskoj Mitrovici. Podrijetlom je iz bogate obitelji veleposjednika, veletrgovaca, industrijalaca, kulturnih i političkih djelatnika iz Mitrovice, koja je posjedovala veleposjed, pilanu, pivovaru, ciglanu i trgovinu. Otac joj je Jakov Jakša Gamiršek, industrijalac i vlasnik pilane, a majka Kata rođ. Gašparac. Njezina je obitelj nerijetko ugošćivala poznate intelektualce poput Antuna Gustava Matoša, Augusta Harambašića, Ise Velikanovića i drugih pa je tako već odmalena dolazila u doticaj s književnicima čija će djela, a i nazori, kasnije utjecati na njezin književni rad.
Književni rad
Po završetku osnovne škole u rodnome mjestu, polazila je i 1918. godine završila gimnaziju na Sušaku, a potom je u Zagrebu upisala četiri semestra studija medicine kojega prekida te se posvećuje književnom radu. Udala se u Vrbanji za Franju Švela, s kojim je imala dva sina. Počela je pisati još kao gimnazijalka. Potom je napravila kraći prekid, te je nastavila s pisanjem 1923. godine, nakon smrti malog sina, kada u vodećim listovima i na smotrama objavljuje poeziju i prozu. Svoja je djela objavljivala u listovima: Naša žena, Hrvatica, Hrvatsko kolo, Hrvatska žena, Hrvatski ženski list, Hrvatska revija, Kolo, Jutarnji list, Almanah srijemskih pisaca, Almanah društva hrvatskih književnica, Vjesnik u srijedu, Žena u borbi, Seljačka sloga, Gore srca, Danica, Plavi vjesnik, Savremeno vatrogastvo, Marulić, Revija, Županjski zbornik i drugdje.
Iako rodom Mitrovčanka, Mara Švel-Gamiršek je od najranijeg djetinjstva vezana uz Slavoniju, napose uz Vrbanju, u koju je dolazila u posjet baki čiji je prijatelj bio Josip Kozarac, a od koje je još kao dijete slušala priče o tragičnim šokačkim sudbinama. „Šokačku problematiku“ počinje otkrivati od 1930. godine, te je unosi u svoje novele i romane. Najznačajnija djela objavila je za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske pa se to, među ostalim, može smatrati razlogom što su njezini tekstovi prešućivani i tako uglavnom zaboravljeni. Toj tvrdnji ide u prilog i činjenica da joj je bio zabranjen književni rad u razdoblju od 1945. do 1950. godine, kada se iz Zagreba vratila u Vrbanju gdje je jedno vrijeme radila honorarno kao nastavnica u Školi učenika u privredi, da bi se potom ponovno preselila u Zagreb.
Vezanost za Slavoniju
Književni opus Mare Švel-Gamiršek, tematski napose vezan uz Slavoniju, Srijem i Vrbanju, uz zemlju i slavonske šume, sastoji se od šest za života objavljenih knjiga proze, dok su joj pjesme ostale razasute u ženskim listovima. U uglednoj ediciji Matice hrvatske Pet stoljeća hrvatske književnosti ova je spisateljica zastupljena s izabranom prozom, i to iz njezinih triju knjiga, a to su: novelističke zbirke Šuma i Šokci (Zagreb, 1940.) i Portreti nepoznatih žena (Zagreb, 1942.) te kratki lokalpatriotski roman Ovim šorom, Jagodo (Osijek, 1975.). Posmrtno, obje njezine prve novelističke zbirke još su jednom objavljene, i to u pretisku, u Vinkovcima (Šuma i Šokci 1990., a Portreti nepoznatih žena 1994. godine). Osim navedenih djela, treba još izdvojiti: politički roman Hrast (Zagreb, 1942.), te dvije knjige za mlađe čitatelje Priča za Sveu i Karen (Zagreb, 1967.) i Legende (Zagreb, 1969.).
Mara Švel-Gamiršek je bila i prevoditeljica. Prevela je s njemačkog jezika dva romana, a to su: Ronioci za biserima Götza Rudolfa Richtera i Grof Luna Alexandra Lerneta Holenia. Neki njezini radovi su također prevođeni na strane jezike, i to na njemački, mađarski i bugarski jezik.
Recepcija kod kritike
Nezapažena pjesnikinja, ali priznata pripovjedačica, romansijerka i memoarska kroničarka Mara Švel-Gamiršek svojim je književnim ostvarenjima, kako onima koji su poznati i priznati u području hrvatske književne povijesti i književne kritike poput zbirke novela Šume i Šokci i kratkog lokalpatriotskog romana Ovim šorom, Jagodo, tako i onim manje poznatima poput knjige Legende i njezinih pjesama razasutim po novinama i časopisima, zadužila sve vojvođanske Hrvate, a napose Šokce.
Proučavajući njezin književni opus bez obzira na razdoblje u kojem je nastajao i bez obzira na to koliko javnost bila upoznata s nekim njegovim dijelom, dolazi se do zaključka da je ono po čemu se odlikuje i ono što ga u neku ruku čini jedinstvenim i posebnim je činjenica da se kroz svako Marino djelo provlače ove značajke ili bolje reći zadane tematske cjeline:
Šokci i Šokadija, koji podrazumijevaju opisivanje i bilježenje narodnih običaja, narodnih nošnji i narodnoga govora; kršćanska tradicija, koja je kroz njihov religiozni karakter prisutna u svim književnim vrstama kojima se bavila Mara Švel-Gamiršek, kao i stalna prisutnost vjere, vjerskih motiva i vjerovanja kao nužnih uvjeta za postizanje životnog uspjeha; naglasak na potpunoj isprepletenosti čovjeka i prirode; prisustvo žene u šokačkom gazdinstvu, gizdave, lijepe, strasne, uz koju često veže i motiv nevjere i preljuba; iz naroda u narod; te didaktičnost završetka djela.
Nadalje, tematizacija Slavonije, slavonske šume i Šokaca, imala je dvojaki učinak na uspjeh Mare Švel-Gamiršek kao književnice. Kad je riječ o književnoj kritici i ocjeni temeljem kojih se njezino književno stvaralaštvo smješta u okvire hrvatske nacionalne književnosti, valja naglasiti kako je ona dosta skromna mahom jer se svodi na općeniti sud o njoj kao književnici koja je svoj život i djelo vezala uz Šokce i „šokačku problematiku“, čime se također vezuje uz književnu tradiciju slavonske književnosti predvođenu Josipom Kozarcem, Živkom Bertićem, Isom Velikanovićem, Jozom Ivakićem i drugima. S druge strane, uz kritičare koji pretjerano ne priznaju njezin rad, postoje i oni koji tvrde kako poslije Ivana Kozarca nitko nije toliko umjetnički uronio u dušu slavonske šokačke žene, kao što je to u novelama uspjela Mara Švel-Gamiršek (Vladimir Kovačić). Štoviše, spomenuti ju je kritičar nazvao i „šokačkom Selmom Lagerlöf“, usporedivši je s popularnom švedskom neoromantičarskom pripovjedačicom. Bilo kako bilo, kritičari se slažu da se vrijednost njezina stvaralaštva ogleda u dokumentarnosti njezina pripovjednog stila, odnosno lirsko-autobiografskom značaju njezine proze, kao i korištenju autentičnog materijala iz stvarnoga života te autoričina emocionalnog angažmana i uživljenosti u likove i teme svojih novela, napose ženskih, te kada tematizira propadanje slavonskih seljačkih zadruga. Stoga se s punim pravom može reći da je zasluga ove Mitrovčanke nesumnjiva i velika, pogotovo kada je riječ o bilježenju crtica iz života Šokaca kao i trajnom očuvanja šokačke tradicije kroz povijest.
Umrla je 7. prosinca 1975. godine u Zagrebu, a sahranjena je u Vrbanji.
Tekst: Ivana Andrić Penava
