Franjo Emanuel Hoško, Pisac Emerik Pavić iz Budima Od Oca Slovinskoga

 Autor(i): dr. sc. Franjo Emanuel Hoško

 Godina: 2015.

 Izdanje: Godišnjak za znanstvena istraživanja 7: 9-35

Sažetak

Emerik Pavić (Budim, 5. siječnja 1716. – Budim, 15. travnja 1780.) hrvatski i latinski pisac, bio je član franjevačke pokrajinske zajednice Bosne Srebrene (1734.-1757.) i zatim Provincije sv. Ivana Kapistranskoga. Bio je predavač filozofije u Baji (1743.-1746.), da bi se odmah poslije rada u toj visokoj školi vratio u Budim i u rodnom gradu ostao sve do smrti, i to najprije kao profesor teologije na Generalnom učilištu (1750.-1761.) i dva desetljeća kao dekan tog učilišta. Po obrazovanju i kulturi je bio enciklopedist: pisao je hrvatski i latinski, u stihu i prozi. Njegova bogata bibliografija, kako objavljena djela tako spisi u rukopisu, svjedoče da je bio vrstan teološki znalac, bibličar, homiletski i katehetički pisac, filolog, gramatičar i povjesničar, a preveo je i medicinski spis s latinskoga na hrvatski jezik. Pripadao je hrvatskom kulturnom krugu u Budimu koji je nastao djelovanjem visokih škola hrvatskih franjevaca u Budimu. Djelovanje tog kruga ima izrazit etnocentrički značaj, jer se njegovo djelovanje odvija u etničkoj dijaspori, daleko od hrvatskog etničkog područja, ali je upravljeno cijelom hrvatskom narodu. Pripadnici tog osobitog kulturnog kruga djeluju od samog početka XVIII. stoljeća pa do druge polovice XIX. Pavić je širinom svog kulturnog zanimanja i brojem svojih spisa najplodniji njegov pripadnik u XVIII. stoljeću. Njegova djela pokazuju da je vjeran naslijeđenoj kulturnoj tradiciji svojih prethodnika, ali da je upravo on i nadahnitelj svojih sljednika, osobito prevoditelja Svetoga pisma Matije Petra Katančića. Pavić je svoja hrvatska djela pisao na štokavskoj ikavici i namijenio ih je svima koji su je njegovali, ali je opravdano tvrditi da ih je prvenstveno namijenio Hrvatima u mađarskoj dijaspori, stanovnicima Podunavlja i Potisja, Bačke i Baranje i Banata. Pavić je začetnik i katoličkog prosvjetiteljstva u hrvatskoj književnosti. Razumljivo je da se upravo on s njime prvi sreo, jer je Budim blizu srednjoeuropskim kulturnim i političkim središtima i zato je blizu kulturnim mijenama u društvu i u Crkvi u drugoj polovici XVIII. stoljeća. Tada se u zapadnoj i srednjoj Europi razmahao iluminizam, a u Crkvi obnovno katoličanstvo iz pologa kasnog jansenizma. Obnovno katoličanstvo ili katoličko prosvjetiteljstvo je po sadržaju još uvijek bilo u okviru katoličke obnove poslije Tridentskog sabora pa naglašava zaboravljene programe i ideje tog sabora jer ih je previdio katolički barok. Sadržajem ta Pavićeva djela odudaraju od tradicionalne literature katoličke književnosti i zato je u nekim Pavićevim djelima zamjetljiva njegova zainteresiranost za obnovno katoličanstvo. Ta Pavićeva djela predstavljaju značajan idejni i sadržajni iskorak iz matice katoličke barokne književnosti, pa ih se može prepoznati i u programu obnovnog katoličanstva koji je sastavnica jozefinizma.

Ključne riječi: Emerik Pavić, hrvatski književnik, pisac i pjesnik na hrvatskom i latinskom jeziku, hrvatski budimski kulturni krug, katolička obnova, obnovno katoličanstvo.