Odgovornost Srbije za zločine nad Hrvatima u Vojvodini

Autor(i): Ivana Žanić

Godina: 2019.

Izdanje: Godišnjak za znanstvena istraživanja 11: 55-68

Sažetak

Cilj ovog rada je javnosti staviti na uvid dokaze o ulozi i odgovornosti političkog vrha Srbije za zločine koji su počinjeni nad Hrvatima u Autonomnoj Pokrajini Vojvodini (Vojvodina) u periodu od 1991. do 1995. godine. U tom periodu su Hrvati koji su živjeli u Vojvodini bili izloženi prijetnjama, mučenju i zastrašivanju, njihova imovina i vjerski objekti su uništavani, a određeni broj ljudi je i ubijen. Glavni zagovornik i inspirator kampanje protiv Hrvata je bila Srpska radikalna stranka (SRS) na čelu s Vojislavom Šešeljem. Iako je SRS bila glavni inspirator iseljavanja i progona hrvatskih porodica u Vojvodini, u tome su im pomagale i njima bliske grupe - lokalno stanovništvo srpske nacionalnosti, militantni dio izbjeglica iz Hrvatske, dobrovoljačke jedinice iz Srbije koje su sudjelovale u ratovima na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Međutim, u pojedinim aktima nasilja nad Hrvatima su sudjelovali i pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Srbije kao i Resor Državne bezbednosti (RDB) Srbije. Svi akti nasilja usmjereni prema Hrvatima koji su živjeli u Vojvodini su se odvijali po ranije utvrđenom planu i uz odobrenje političkog vrha Srbije. U prilog ovoj činjenici je i dokument RDB-a iz listopada 1995. godine u kojem je navedeno da su registrirali aktivnosti srpskih militantnih grupa koje su usmjerene na iseljavanje Hrvata iz Vojvodine. Za zločine počinjene nad hrvatskim stanovništvom u Vojvodini je pred sudovima u Srbiji odgovarala nekolicina ljudi. U većini slučajeva ovi zločini su ostali neprocesuirani, a odgovorni su izmakli ruci pravde. Ipak, žalbeno vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma za kaznene sudove (MRMKS) je u travnju 2018. godine osudilo Vojislava Šešelja na 10 godina zatvora za poticanje progona (prisilno raseljavanje), deportacije i druga nehumana djela (prisilno premještanje) kao zločina protiv čovječnosti, ali i za progon (kršenje prava na sigurnost) u mjestu Hrtkovci u Vojvodini. Naime, u presudi je navedeno da je neposredno nakon govora Vojislava Šešelja u Hrtkovcima 6. svibnja 1992. godine veliki broj Hrvata bio primoran napustiti mjesto. Ovaj govor je, po zaključku žalbenog vijeća, potaknuo nasilje nad hrvatskim stanovništvom Hrtkovaca, što je rezultiralo njihovim odlaskom. Na Hrvate je, kako se navodi, vršen pritisak da zamijene svoja imanja za imanja Srba iz Hrvatske na taj način što su bili izloženi šikaniranju i zastrašivanju. Također, utvrđeno je i da lokalne vlasti nisu poduzele ništa kako bi zaštitile hrvatsko stanovništvo i spriječile njihovo iseljavanje. Iako je iseljavanje Hrvata iz Hrtkovaca najpoznatiji slučaj s obzirom na to da je on dobio i sudski epilog, u ovom radu će biti predstavljeni dokazi o zločinima koji su počinjeni nad Hrvatima i u drugim mjestima u Vojvodini - Inđiji, Rumi, Šidu, Apatinu, Staroj Pazovi i u drugim mjestima. Isto tako, bit će predstavljen i slučaj hrvatske porodice Barbalić koja je živjela u Zemunu. U tom smislu, u ovom radu će se prikazati sustavni i unaprijed određen plan vlasti Srbije da protjeraju Hrvate iz gotovo cijele Vojvodine. Rad daje prikaz matrice zločina počinjenih u velikom broju mjesta u Vojvodini čime se dokazuje teza da Hrtkovci nisu bili jedan, slučajan i izoliran slučaj napada na Hrvate, već da je progon iz Hrtkovaca bio dio jednog šireg i sustavnog napada na hrvatske mještane usmjeren da se oni trajno uklone iz Vojvodine.

Temelj ovog rada čini dokumentacija koju je prikupio Fond za humanitarno pravo - nevladina organizacija iz Srbije, ali i dokumentacija koja je bila u posjedu Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Banata i Bačke te Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine.

Ključne riječi: ratni zločin, Hrvati, Vojvodina, Srbija, Vojislav Šešelj