Na Multimedijalnoj večeri u okviru 19. Dana hrvatske knjige i riječi – dana Balinta Vujkova, u petak, 9. listopada 2020. godine u koncertnoj dvorani Muzičke škole u Subotici Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata treći je puta dodijelio trijenalnu nagradu za najbolju knjigu poezije, koja nosi ime „Antun Gustav Matoš“, slavnog hrvatskog pjesnika, koji je o sebi pisao da je Bunjevac podrijetlom, Srijemac rodom, a Zagrepčanin odgojem.
Međunarodno povjerenstvo za dodjelu trijenalne nagrade za najbolju knjigu poezije „Antun Gustav Matoš“ za razdoblje 2017. – 2019., koje čine predsjednica Klara Dulić Ševčić iz Subotice, te članovi književnik Mirko Ćurić iz Đakova i Mirjana Crnković iz Tavankuta, za najbolju knjigu poezije odabralo je knjigu Nepodnošljiva lakoća umiranja, autora Franje Kašika Bertrona u nakladi Novinsko izdavačke ustanove „Hrvatska riječ“, koja je tiskana 2019. godine.
Povjerenstvo je imalo zadatak izabrati najbolju knjigu poezije 16 objavljenih naslova.
Obrazloženje:
Povjerenstvo se vodilo kriterijima umjetničke vrijednosti djela, sagledavajući umjetničko djelo u stilskoj, formalnoj i tematskoj cjelovitosti. Nakon sačinjavanja užega izbora u kojem se našlo pet djela, Povjerenstvo je donijelo jednoglasnu odluku da nagradu Antun Gustav Matoš dobije knjiga Nepodnošljiva lakoća umiranja, čiji je autor Franjo Kašik Berton, a nakladnik NIU „Hrvatska riječ“.
Odluka Povjerenstva temelji se na značaju koje ovo djelo ima za cjelokupnu hrvatsku knjževnost u Vojvodini.
Nadovezujući se na svoju prvu samostalnu pjesničku zbirku „Riječi nasušne“ iz 2015. autor se kroz autopoetička ispitivanja bavi pitanjima koja su oduvijek privlačila književne stvaraoce: tko je pjesnik, kako nastaje pjesma i kako se dolazi do „čiste esencije“ pjesničkoga izraza. Riječ je o prepoznatljivom pjesničkom rukopisu, brižljivo njegovanome jeziku i stilu. Stihovi odišu bogatim i polisemičnim pjesničkim slikama koje pridonose podjednako značenju i zvučanju.
Tražeći smisao u nabujalome besmislu kojim suvremenost nastoji obezvrijediti ono najbolje u čovjeku, pjesnik se okreće svojim književnim predcima, vodeći s njima dijaloge. Jedna od svevremenih, univerzalnih pjesničkih tema, ljubav, nalazi u ovoj zbirci svoje počasno mjesto. Igrajući se motivom i nazivom mita o Orfeju i Euridici pjesnik ispituje bol lirskoga subjekta na granici dvaju nepomirljivih svjetova. Lirska istančanost boli ne dozvoljava skliznuće u patetiku. U ljubavi i smrti ovi stihovi pokazuju svoje pravo, moćno i nadnaravno, a ipak duboko životno lice poezije.
ZKVH
