Studeni/prosinac 2022. (kalendar hrvatskih institucija u Srbiji)
Hrvati u Vojvodini višestoljetno su stanovništvo, bogate kulturne povijesti koju su stvarali brojni velikani na koje s razlogom ponosno ukazujemo. Njihovo djelovanje je ostavilo tragove po kojima smijemo reći kako je hrvatska kulturna povijest puna velikih ideja, velikih ljudi koji su ih ostvarivali u ne uvijek naklonjenim vremenima.
Dvadeseto stoljeće, gledano u cjelini, donijelo je čovječanstvu brojna revolucionarna otkrića na polju tehnologije, koja su olakšala svakodnevni život širokim masama. Međutim, isto tako, dovelo je ljudsku vrstu u opasnost od izumiranja u nekoliko mahova. Samo u prvoj polovini ovog povijesnog razdoblja vođena su dva rata globalnih razmjera, koji su odnijeli na milijune života. Stradali su ne samo vojnici, nego i civili, koji su se nerijetko „ispriječili na putu“ sijačima smrti, ratnim strojevima.
Kao da strahote Drugoga svjetskog rata, od koji su samo koncentracijski logori priča za sebe, nisu bile dovoljno traumatične, netrpeljivost lidera, zemalja pobjednica nad fašizmom, ubrzo je dovela do blokovskih podjela, koje su prijetile da svakoga trenutka eskaliraju u još jedan globalni rat, koji bi praktički zasjenio sve prethodne ratove.
U ovakvom povijesnom razdoblju živio je Balint Vujkov, jedan od najistaknutijih kulturnih radnika vojvođanskih Hrvata druge polovine 20. stoljeća. I sam je zbog svojih veza s antifašističkim pokretom u Subotici interniran u Austriju, na prinudni rad. Međutim, teški logorski uvjeti nisu mu slomili volju za život, niti vjeru u čovječanstvo. Dokaz tomu je njegova zbirka pripovjedaka Bajka o mravljem caru, koja je nastala upravo u zatočeništvu. Zrak slobode, nažalost, izgubio je vrlo brzo svoju svježinu. Poslije brojnih ratnih tegoba uslijedili su novi izazovi, koji su dodatno usložili živote ljudima slobodnog uma. Međutim, čak ni dominantne pojave indoktrinacije i dogmatizma nisu mogle čovjeka divovskog duha svladati. Poput Gulivera Balint Vujkov je koračao krupnim koracima, unosio dah u učmalu sredinu, koju su ispunjavale zajedljivost i strah. Za razliku od aparatčika i drugih karijerista, Vujkov je posvetio svoje napore malom čovjeku. Slušao je i bilježio njegova kazivanja, stvarajući tako osnovu za zbirke narodnih pripovjedaka jugoslavenskih naroda.
Svoju divovsku veličinu i snagu Vujkov je pokazao 1970., kada je zajedno sa svojim bliskim suradnicima ostvario misao, koju su njegovi sunarodnjaci godinama pa i desetljećima nakon Drugoga svjetskog rata sanjali – osnivanje jednog društva koje bi okupilo sve Hrvate. Nažalost, ni ove plodove pobjede nije mogao kušati, jer su ubrzo nakon okupljanja hrvatske intelektualne elite uslijedile ozbiljne optužbe iz komunističkih krugova, koje su znatno otežavale rad društva, a u konačnici dovele gotovo do njegova ukidanja. Degradacija i izolacija ispunile su desetljeće, koje je uslijedilo. Međutim, čak ni te žaoke nisu se pokazale kobnima po stvaralaštvo čovjeka koji je po mnogim značajkama bio ne samo ispred većine svojih sunarodnjaka, nego i ispred vremena. Pred svoju smrt objavio je još jednu zbirku pripovjedaka, koja je potvrdila ranije ocjene o njegovu doprinosu hrvatskoj i jugoslavenskoj književnosti.
Više o Balintu Vujkovu pročitajte u dijelu Znamenite osobe klikom na sljedeći LINK.
