Rujan 2022. (kalendar hrvatskih institucija u Srbiji)
Društveni život subotičkih Hrvata od početaka akcije za pokretanje Bunjevačkih i šokačkih novina 1869. do zavođenja komunističke diktature 1945. pun je dinamike. Obilježilo ga je nekoliko narodnih prvaka, od kojih su većina bili – svećenici. Luču društvenog djelovanja zapalio je Ivan Antunović, a preuzeo ju je Pajo Kujundžić, kojega je opet slijedio Blaško Rajić. Prema tome, može se reći: ono što je Antunović bio za razdoblje 1870-e i 1880-e, Kujundžić za 1890-e i 1910-e, to je Rajić bio za 1920-e i 1930-e, pa i prvu polovinu 1940-ih.
Rajić je rođen 1878. u Subotici u siromašnoj obitelji ciglarskih radnika. Mladost mu je, prema tome, bila teža nego Antunoviću i Kujundžiću, koji su poticali iz dobrih i uglednih obitelji. Uz velike žrtve Rajić je ipak završio bogosloviju u Kalači. Nakon toga bio je kapelan u raznim mjestima. Najzad, 1911. dobio je župu sv. Roka u Subotici, u kojoj je ostao do svoje smrti 1950. Ova hrvatska župa bilježila je poslije Rajićevog dolaska veliki procvat. Nasuprot očekivanjima svojih „podupiratelja“, Rajić je prekinuo s praksama asimilacije i vratio župi autentični duh, što mu je donijelo velike simpatije u puku. Osim toga, pokrenuo je intenzivnu akciju očuvanja narodnih stečevina i običaja. Skupljao je i objavljivao narodne pripovijetke. Bolje nego njegovi predšasnici u društvenom radu upoznavao je hrvatsku javnost s baštinom bačkih Hrvata. Povrh svega toga, dao je tradicionalnoj obiteljskoj svetkovini dužijanci općenarodni karakter, koji ona ima do danas.
Zbog svojih društvenih zasluga narod ga je prepoznao kao svog vođu. Rajić je tijekom Prvoga svjetskog rata održavao intenzivne veze sa Zagrebom usprkos poteškoćama. Na koncu rata prisustvovao je povijesnoj sjednici Hrvatskog sabora 28. listopada 1918., kada je izrečeno otcjepljenje od Austro-Ugarske monarhije. Sudjelovao je na sjednici u Novom Sadu 25. studenoga 1918. Bio je na Mirovnoj konferenciji u Parizu, gdje je dokazivao da Subotica etnički gravitira Kraljevini SHS. Svoju javnu i političku djelatnost u međuratnom razdoblju nastavio je u okviru Bunjevačke i šokačke stranke i Vojvođanske pučke stranke, doduše s manjim uspjehom. Veliku popularnost i simpatije dobio je nakon stoički pretrpljene torture nakon ulaska okupatorskih postrojbi u Suboticu 1941. Poslije dvije godine provedene u internaciji u Budimu, gdje su ga posjećivali poštovatelji iz cijele Bačke, vratio se na zalaganje Alojzija Stepinca i rimskog pape u Suboticu, gdje se pridružio snagama koje su Subotici donijele oslobođenje od okupatora. Posljednje godine svoga javnog djelovanja proveo je kao akter Mjesnog narodnooslobodilačkog odbora. Od svojih početaka do smrti ostao je dosljedan svojim načelima, braneći nacionalnu čast i ističući svakom prigodom hrvatstvo svojih bunjevačkih i šokačkih sunarodnjaka.
