Prvi broj subotičkog dvotjednika Žig izišao je prije dvadeset godina, 16. srpnja 1994. godine. Tim je povodom 22. srpnja 2014. godine u dvorištu Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata održana tribina pod nazivom Dvadeset godina od prvoga broja ‘Žiga’ – dvadeset godina neovisnog novinarstva na hrvatskome u Vojvodini. Iako su uredništvo lista činili većinom pripadnici hrvatske zajednice, Žig je bio građanski orijentiran list, te su u njemu tekstove objavljivali i pripadnici drugih naroda, pišući na srpskom jeziku, ali i na bunjevačkoj ikavici. Prema riječima Vojislava Sekelja, list je zastupao građanske, lokalne, ali univerzalne ideje. Isprva je izlazio na 12, da bi se vrlo brzo ustalio u formatu od 16 stranica. Periodika izlaženja mu je bila nestalna, a intenzivnije je izlazio prvih pet godina. Ukupno je objavljeno 111 brojeva, od čega je posljednji izašao koncem 2001. godine.

Bilo je raznih prijedloga za naziv ovog časopisa, među kojima je izabran Žig, što je ujedno bila kratica od Živimo i gubimo. List je najvećim dijelom izlazio potporom donatora, izdavač za prva 23 broja bilo je poduzeće Új Hétnap, a nakladnik od 36. do zadnjeg broja bio je Hrvatski kulturni centar Bunjevačko kolo iz Subotice. Glavni i odgovorni urednik bio je Vojislav Sekelj, članovi uredništva Lazar Merković, Dragan Vidaković, Zlatko Romić i Tomislav Žigmanov, a tehnički urednik je bio Ivan Hegediš. Među brojnim suradnicima na svim područjima bili su i Tamara Babić, Kalo Crnković, Marija Dulić (Mandić), Lajos Matejka, Mirko Kopunović, Dijana Kopunović, Đorđe Kuburić, Pera Marković, Goran Milić, Drago Poljaković, Milenko Popadić, Milivoj Prćić, Mihal Ramač, Ante Rudinski, Nela Skenderović, Alojzije Stantić, Zsombor Szabó, István Valihora, Ljudevit Vujković Lamić, Petar Vuković, Vesna Weiss i mnogi drugi, a kuriozitet je da je svoje prve novinarske pokušaje u Žigu imala i Suzana Kujundžić Ostojić.

Član uredništva, novinar i osoba koja je dala naziv časopisu, Zlatko Romić, kazao je kako je Žig bio mjesto okupljanja ljudi koji su imali slobodu mišljenja, „prije svega u svojim glavama“. „To su ljudi koji se nisu mirili s tadašnjom državnom propagandom na čelu s Radiotelevizijom Srbije i pripadajućim tiskanim i elektroničkim medijima. Imali smo potrebu iskazati neko drugo mišljenje. To je nešto što nije krasilo samo članove uredništva, nego i veliki broj suradnika ovog časopisa“, kazao je Romić.

On je istaknuo i kako je Žig za četiri-pet godina stalnog izlaženja pokazao kako je entuzijazam dobra stvar, ali da se bez profesionalizma na duže staze ne može. „Bez obzira što je propao, došlo je takvo vrijeme da se opet vratilo ono vrijeme. Potreba za Žigom i danas postoji, no ja ne vidim entuzijazma, niti mladih ljudi koji bi s takvim žarom pristupili ovom poslu“, dodao je Romić.

Član uredništva, suradnik i novinar Đorđe Dragojlović je naveo kako Žig predstavlja nesvakidašnji fenomen u povijesti subotičkog novinarstva. „Mislim da je Žig tijekom svojeg najvećeg dijela postojanja, ipak nažalost ne predugog, bio novina koju je vrijedilo čitati. Da je onima koji su ga pravili bila čast sudjelovati u tome, platio Voja za to neki honorar ili ne“.

Žig je, po njegovim riječima, izlazio u smutnim vremenima i bio je neovisan o bilo čijem pojedinačnom mišljenju. „Bio je neovisan u odabiru tema i suradnika, a bio je neovisan i o novcu. Na svoj način, bio je neovisan i od hrvatstva, iako je bio novina na hrvatskom jeziku. Nije Žig bio novina izvan hrvatskog miljea. Bio je u njezinoj matici, ali je svoje hrvatstvo nosio s lakoćom, nenametljivo, ističući ga samo kad je to bilo nužno i neizostavno, ali istovremeno kritički nastrojen kad je god i koliko je to bilo potrebno“, kazao je Dragojlović.

Žig je, ističe Dragojlović, bio multikulturalan u vremenima kada taj termin nije bio popularan. „Časopis je u jednom momentu imao suradničku ekipu kakvu nikada nijedno subotičko uredništvo nije imalo. Bio je list čiji se utjecaj osjećao daleko izvan granica subotičkog atara, list koji su čitali i oni koji su pritom škrgutali zubima“, kazao je Dragojlović.

Glavni i odgovorni urednik Žiga Vojislav Sekelj podsjetio je na, kako je naveo, čupava vremena u kojima je izlazio Žig. Zbog objavljenih tekstova u listu, Sekelj je kao urednik više puta išao na informativne razgovore, a našao se i na sudu. „Triput sam išao na sud. Dva puta nije bilo elemenata za pokretanje postupka, a jednom su me osudili za klevetu, iako sam imao tri odvjetnika“, rekao je Sekelj.

Sekelj je podsjetio i na slučaj kada je u znak prosvjeda zbog Zakona o informiranju iz 1998. godine, kada je resorni ministar bio Aleksandar Vučić, objavljen prazan broj Žiga. „Ne prođe par dana, zovu me – znate tko. Pitaju, što si htio kazati. Pa, reko’, tamo piše sve. Pa kažu, kako piše kad su novine prazne“, prisjetio se Vojislav Sekelj.

Podlistci i knjige
U okviru Žiga izašlo je i nekoliko podlistaka, te knjiga. Tako je 1996. godine, u okviru 50. broja, tiskan dodatak za kulturu, umjetnost i znanost, kao pokušaj reutemeljenja časopisa takve vrste u prostoru hrvatske zajednice. Bila su još dva takva podlistka, a 1998. pokrenuta je i naklada knjiga, u okviru koje su objavljena tri naslova: Pripovitke Balinta Vujkova, Iz prošlosti gradskog prava Novog Sada, Sombora i Subotice Slavena Bačića i Raskrivanja Tomislava Žigmanova. Tekstove autora iz Žiga kasnije su reobjavili drugi nakladnici, čega su rezultat sljedeće knjige: Iza efemerija svakodnevlja Tomislava Žigmanova, I nakon desetljeća Milivoja Prćića, te Kako se branilo dostojanstvo Vojislava Sekelja.

Član uredništva, a jedno vrijeme i glavni i odgovorni urednik Žiga Tomislav Žigmanov kazao je kako je ovaj časopis bio glasilo onih koji nisu pristajali na ono što je onda bilo nuđeno kao prostor za vođenje života. „Drugim riječima, Žig je okupljao ljude koji nisu pristajali na bijedu, poniženje, na pljačku, mržnju i ratove. I on je okupio pozamašnu skupinu kreativnih ljudi, mlađih i starijih, različitih nacionalnosti, koji su onda u tom javnom prostoru svjedočili nešto drugo. Žig je imao i simboličku, ali i financijsku podršku značajnog broja ondašnjih poduzetnika, nikada nijedne državne tvrtke, što je također znakovito. Onda nije čudo što je na entuzijazmu građen, jednom morao biti i zaustavljen“, rekao je Žigmanov. Po njegovu mišljenju, dan kada se pojavio Žig, jedan je od značajnijih datuma kada je u pitanju suvremena povijest informiranja na hrvatskom jeziku, ne samo u Subotici, već i u Vojvodini.

Na tribini posvećenoj Žigu, među ostalim, bili su nazočni su nekadašnji donatori, ali i neki od stotinjak suradnika lista: Ljudevit Vujković Lamić, Alojzije Stantić, Milenko Popadić, Ivan Hegediš, István Valihora, Nela Skenderović, Marija Mandić, Vesna Weiss…

Tekst: D. B. P. i Nela Skenderović