Na kalendaru za 2025. godinu mjesec veljaču predstavljaju radovi Tome Rosandića Spomenik žrtvama fašizma i palim borcima u Subotici te skulpturalna kompozicija Igrali se konji vrani postavljena u Beogradu na platou ispred Narodne Skupštine R. Srbije.

Igrali se konji vrani u Beogradu

Jedan od najpoznatijih simbola Beograda, monumentalnu skulpturu Igrali se konji vrani, Rosandić je izradio 1936. godine na poziv Odbora za uređenje Skupštine. Puno ime rada je Igrali se konji vrani, a sa njima i div junaci. Ovaj naziv je kombinacija naslova narodne pjesme i drugog dijela kojega je dodao kipar.

Dvije velike skulpture koje prikazuju međuigru čovjeka i konja izlivene su u bronci i krase obje strane stubišta ispred Narodne skupštine Republike Srbije. One ostavljaju dojam iznimne energije i svojom snažnom simbolikom podsjećaju i na neke od Augustinčićevih radova koji je animalne motive često koristio za svoje monumentalne spomeničke radove. Zdanje Skupštine dovršeno je 1938. godine te su sljedeće godine skulpture konačno postavljene ispred svečanog ulaza.

Kao jedan od mogućih likovnih izvora ovoga motiva u literaturi poznatog i kao rossbändiger (krotitelj konja) mogu se identificirati skulpture ispred bečkog parlamenta. Naime, prilikom ukrašavanja zgrade Austrijskog parlamenta postavljene su četiri brončane skulpture krotitelja konja koje je dizajnirao austrijski kipar Josef Lax u razdoblju 1897. – 1900. godine. Skulpture su postavljene na dva donja kraja prilaza parlamentu te uz samu fontanu pred ulaznim dijelom. Njihova se simbolika često tumači kao alegorija suzbijanja strasti, što je važan preduvjet uspješne parlamentarne suradnje i nadilaženja različitih interesa.

Spomenik palim borcima i žrtvama fašizma u Subotici

Puni naziv ovoga obilježja glasi Spomenik palim borcima i žrtvama fašističkog terora. Rješenjem Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture iz 1985. godine evidentiran je kao nepokretno kulturno dobro. Dvije godine bilo je potrebno za dovršenje ovoga spomenika, gabaritima i dimenzijama najvećega u gradu Subotici. Autorstvo se u literaturi uz Tomu Rosandića dijelom pripisuje i njegovoj Majstorskoj radionici koja je djelovala od 1950. do 1954. godine. Rosandić je u njoj okupio svoje studente – Anu Bešlić, Olgu Jančić, Savu Sandića, Anta Gržetića, Jovana Soldatovića i Ratimira Stojadinovića.

Mjesto spomenika na današnjem Trgu žrtava fašizma u neposrednoj blizini katedrale svete Terezije Avilske bilo je zapravo predodređeno. Naime, na toj je lokaciji već tijekom okupacije smješten postament za spomenik koji bi nosio skulpturu ratara i vojnika. Po odlasku okupacijskih vlasti i završetku rata, ovo je mjesto prenamijenjeno za spomenik žrtvama fašizma i poginulim borcima NOR-a iz Subotice koji će imati mauzolejski karakter. Tada su uz svečanu komemoraciju posmrtni ostaci petnaest velikana subotičkog radničkog pokreta i revolucionara, položeni u kosturnicu unutar spomenika. Natječaj za prvi poslijeratni spomenik raspisan je na jugoslavenskoj razini 8. studenoga 1946. godine. Prvu nagradu dobio je prijedlog beogradskog kipara Dragutina Spasića, koji se u jugoslavenskoj skulpturi ne nalazi među značajnijim autorima. Od ovoga se rješenja ipak odustalo te će autorstvo za kiparske radove spomenika ipak biti povjereno poznatijem i uglednom skulptoru Tomi Rosandiću. Izgradnja je trajala dvije godine, a spomenik je svečano otkriven 30. listopada 1952. godine. Narednih desetljeća, spomenik je prošao nekoliko sanacija i restauracija, prvo 1985. te zatim 2009. i 2010. godine.

Kompoziciju spomenika određuju tri osnovna dijela, postament, grobnica i pristupni plato. Postament, kao nosač skulpturalnih dijelova spomenika, izgrađen je s jezgrom od natur betona te je djelomice ozidan opekom, s kamenom oblogom od krečnjaka. Na južnoj, frontalnoj strani postavljen je brončani reljefni friz. Na vrhu zida postavljena je brončana figura u središnjoj osi. Sjeverna strana zida ima funkciju ulaza u grobnicu sa središnje postavljenim portalom u vidu brončanih vratnica. Ova vrata flankiraju brončane ploče s imenima palih boraca i žrtava fašizma te natpisom 1941 – 1945 koje je 1969. godine izradio Peter Černe, kipar iz Slovenije. Zid na obje strane završava bočnim pilonima, nešto nižim u odnosu na srednji dio spomenika, koji se kaskadno spušta prema bočnim stranama. Pristupni plato sastoji se od dvije razine. Prvu, nešto nižu, čine tri stepenice dok je druga razina ujedno i vanjski omotač grobnice. Ona broji osam stepenica i vodi do polukružnoga platoa i pristupa reljefnom frizu. Brončani reljef donosi scenu gotovo klasicizirajuće naravi, simboličkog prikaza borbe dobra i zla, sa središnjim likom koji držeći mač vizualno dominira i razdjeljuje suprotstavljene strane. Skulptura na vrhu postamenta dominira spomenikom i predstavlja njegov vizualni vrhunac. Lovorov vijenac kojega djevojka ili mati postavlja na glavu palog junaka podsjeća na tradicionalnu temu često korištenu u podžanru odavanja počasti tj. pijeteta poginulim vojnicima.

Autor spomenika

Toma Rosandić rođen je u Splitu kao Tomaso Vincenzo (Split, 22. 1. 1878. – Split, 1. 3 . 1958). Prve osnove klesarskog zanata Rosandić je dobio od svoga oca, u splitskoj realci pohađao je školu crtanja te nakon usavršavanja u radionici Pavla Bilinića u Splitu (1900. –1903.), odlazi u Rim, Firencu i Veneciju (1903. – 1905.). Od 1905. do 1908. Rosandić ponovno boravi u Splitu gdje sudjeluje na Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi 1908. godine. Iste godine uslijedio je Meštrovićev poziv Rosandiću da dođe u Beč 1908., gdje će tijekom nekoliko mjeseci ostvariti velik umjetnički napredak. Međutim nije primljen na likovnu akademiju zbog svojega već izgrađenog kiparskog rukopisa. Godine 1910. boravi i izlaže u Zagrebu, na najvažnijoj izložbi toga vremena Nejunačkom vremenu u prkos, koju je priredilo udruženje Medulić, čiji je Rosandić bio član. Desetak izloženih radova imalo je dobru reakciju kritičara u objavljenim osvrtima. Grad Zagreb mu iste godine u povjerava izradu poprsja Ruđeru Boškoviću za park ispred palače Akademije JAZU-a (danas HAZU) na Strossmayerovu trgu, kao i izradu portreta kazališnog glumca Andrije Fijana. Iste, 1910. godine, Rosandić modelira i izrazito dojmljiv niz Glave Turaka. Ove skulpture, skupa s Meštrovićevim skulpturama Kosovskoga ciklusa kojem su pripadale, na Svjetskoj izložbi u Rimu 1911. godine izložene su u paviljonu Kraljevine Srbije nakon čega Rosandić osvaja naklonost publike i stručne javnosti. Tijekom 1912. i 1913. Rosandić boravi u Beogradu, odakle se zajedno sa srpskom vojskom povlači preko albanskih planina u Prvom svjetskom ratu. Strahote rata inspirirale su ga za stvaranje remek-djela Ecce homo i Glava Krista koja su vrhunac njegova opusa. Nakon rata Rosandić vraća se u Beograd gdje od 1922. predaje na Umjetničkoj školi. Izlagao je u brojnim europskim galerijama, sudjelovao je na grupnim izložbama i priređivao samostalne izložbe među kojima se izdvajaju one u Roterdamu 1931. te u Amsterdamu i Briselu 1933. godine. Toma Rosandić bio je jedan od osnivača Umjetničke akademije u Beogradu koja je otvorena 1937. godine te je bio njen prvi rektor. Članom Srpske akademije nauka i umetnosti postaje 1946. godine, a od 1948. je redoviti član Odeljenja likovnih i muzičkih umetnosti.

Toma Rosandić je u beogradskom naselju Senjak živio od 1929. do 1954. godine sa suprugom Marijom Marom Rosandić (rođ. Bogdanović), podrijetlom iz Rume, prvom srpskom školovanom fotografkinjom. Nakon njene smrti Toma Rosandić vraća se u rodni Split gdje je preminuo 1958. godine. Svoju kuću u Beogradu prethodno je poklonio gradu te je u njoj 1963. godine otvoren Мemorijalni muzej Tome Rosandića. Pored kuće s ateljeom, Rosandić je gradu Beogradu poklonio veliki broj umjetničkih radova, kao i predmete primijenjene umjetnosti, osobne dokumente i kiparski pribor. Neka od njegovih najpoznatijih ostvarenja koja se ovdje čuvaju su Ecce Homo, Mladost, Autoportret, potom djela religijskog karaktera Raspeće, Uskrsnuće, Arkanđeo Mihael kao i predmeti primijenjene umjetnosti (kalež, kadionica i škropionica) koje je umjetnik izradio u okviru priprema za Mauzolej Petrinović na Braču.

Njegovi raniji radovi predstavljaju kombinaciju akademskog realizma i secesijsko-simboličkih utjecaja (Ležeći ženski akt, 1906.). Na nekim se kipovima iz toga razdoblja mogu vidjeti utjecaji tadašnjih novih strujanja npr. Meštrovićev monumentalizam (Glava Turčina, 1910.) i utjecaj ekspresionizma Wilhelma Lehmbrucka, posebno u djelima s biblijskom tematikom (Asket, 1916.). U oblikovanju napetih ljudskih tijela koristio je izrazito modelirane oble forme (Harfist, 1929.; Ratnik na umoru, 1935.), a kod portreta i portretnih poprsja glatku fakturu i fino psihološko nijansiranje. Svakako njegovo najreprezentativnije djelo je zaokruženi opus tijekom rada na mauzoleju obitelji Petrinović (1924. – 1927.) koji se nalazi u Supetru na Braču. Rosandić je autorski potpisao idejni projekt arhitekture, zatim izradio kipove i reljefe te ukrasne elemente. Pjesnik Jovan Dučić inicirao je 1934. godine podizanje spomenika Njegošu u Trebinju. Inicijativu je podržao kralj Aleksandar te je Rosandić angažiran za izradu prvog spomenika u slavu crnogorskog pjesnika i državnika. Rosandić je sljedeće, 1935. godine izradio i skulpturu Ratnik na umoru koja se nalazi u Kalemegdanskom parku, a čiji se original danas čuva u beogradskom Narodnom muzeju. Nakon Drugoga svjetskog rata Rosandić izrađuje spomenik Ivo Lola Ribar u Đakovu 1952. te Spomenik žrtvama fašizma u Subotici koji je dovršen iste godine. Rosandić se u svom umjetničkom radu bavio istraživanjem odnosa figure i prostora, radio je na složenim kompozicijama, ali i na pojedinačnim bistama i reljefima. Izrađivao je djela profanog i religijskog karaktera te predmete primijenjene umjetnosti pri tome koristeći različite vrste materijala – kamen, broncu, drvo, bakar i srebro.

Toma Rosandić je u Srbiji ostvario i nekoliko djela sepulkralne skulpture. Tu se ubrajaju spomen-obilježja na Novom groblju u Beogradu. Autor je skulpture Svirač na harfi na grobu njegove supruge Marije, potom poprsja na grobu Milorada Draškovića, skulpture Anđeo i dječjeg poprsja na grobnici Stevana Veljovića, kao i reljefa u kamenu Hristos na grobu braće Milutinović. Njegovi brojni radovi se, osim u Мemorijalnom muzeju Tome Rosandića čuvaju u Narodnom muzeju Srbije, Muzeju grada Beograda i Muzeju savremene umetnosti. U fundusu Narodnog muzeja nalaze se radovi Glave Turaka (1910.), poprsje Stevana Todorovića (1923.) i Bacač kamena (1935.). Glava Krista (1915.) nalazi se u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu, a još jedno poprsje pod nazivom Isus Krist nalazi se u Muzeju grada Beograda. Rosandić je autor i spomen-poprsja pjesniku Milanu Rakiću iz 1939. godine koje je smješteno na platou ispred Biblioteke grada Beograda.

Priredio B. Kopilović 

Literatura i izvori:

Bela Duranci, Vera Gabrić Počuča, Javni spomenici opštine Subotica, MZZSKS, Subotica, 2000.

Grgo Gamulin, „Toma Rosandić“, u: Hrvatsko kiparstvo XIX. i XX. stoljeća, Naprijed, Zagreb, 1999.

p-portal.net/toma-rosandic-splicanin-koji-je-bio-jedan-od-osnivaca-akademije-likovnih-umetnosti-u-beogradu

skulptura-hronologijaizlaganja.rs/ Toma-Rosandic-zivot-i-delo

skulptura-hronologijaizlaganja.rs/h-content/uploads/1978/06/Toma-Rosandic-zivot-i-delo-MGB-1978-hronologijaizlaganja.pdf

heritage-su.org.rs/spomenik-palim-borcima-i-zrtvama-fasizma

www.mgb.org.rs

zvezdaravesti.rs/novo-groblje-galerija-na-otvorenom/

Foto:

Milan Obradović (Beta)

Nada Sudarević (Hrvatska riječ)