U Hrvatskom domu u Somboru 26. svibnja 2016. godine organizirano je predstavljanje knjige Garavi salaši: cio život u godinu dana Katarine Firanj. Djelo je to nastalo iz pera autorice koja je opisala svoj i život svoje obitelji na salašu kojeg više nema. Ali nije to samo njezin život već i život svih obitelji Hrvata Bunjevaca sa okolnih somborskih salaša. Knjigu je u biblioteci Prinosi za etnografska istraživanja objavio Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.

Knjigu je predstavila njena urednica Katarina Čeliković koja je istaknula da ju je napisala pjesnikinja, zaljubljenica u svoj salaš. „Kada sam pročitala Katarinin rukopis, toliko sam se oduševila da sam rekla da jedna hrvatska udruga to mora izdati. Ali nije bilo šanse da kao udruga dobijemo novac, pa sam predložila našem ravnatelju da mi tiskamo knjigu. Katarina Firanj pripovida, ili piše, na bunjevačkoj ikavici, što ovu knjigu čini iznimno vrijednom. Ikavica u Somboru, koja se govorila na salašima, ostala je sačuvana zahvaljujući ovoj knjizi. Po mišljenju Zlatka Romića, koji je radio lekturu, ali i po mom osobnom sudu, ovo je sigurno jedna od najboljih knjiga koje su ikada napisane na bunjevačkoj ikavici o salašima i običajima. Ovo nije samo etnološka knjiga, jer ona ima i jezičnu vrijednost“, kazala je Čeliković.

Stručnu redakturu knjige uradila je etnologinja Bojana Poljaković, koja je istaknula da knjiga Garavi salaši nije puko etnografsko zapisivanje običaja i života na salašu. „Riječ je o pjesničkom izražavanju koje vas doslovce uvlači u svijet koji je danas većini nepoznat. No, ne radi se tu o uljepšavanju i idealiziranju života na salašu. Slikovitim rečenicama vizualno je dočarano sve što se na salašu događa, stvara, raste i živi. Autorica opisuje život na salašu od Božića, do Božića, dakle kroz jednu godinu. Pred vama je vrlo zanimljivo štivo. Knjiga koja ima veliku etnografsku vrijednost za istraživanje somborskih bunjevačkih Hrvata i ona bi trebala zainteresirati ne samo stručnjake, već i sve one koji bi poželjeli prisjetiti se života i običaja na salašu. Želja mi je da ova knjiga bude polazište za daljnja istraživanja. Možda bude poticaj nekome od vas da i sami krenete zapisivati svoja sjećanja o životu na salašu“, kazala je Poljaković.

Predstavljanje knjige Garavi salaši Katarine Firanj bila je jedna emotivna večer, jer svatko je u Katarininoj priči prepoznao i dio svog života na salašu. Izgubljen je taj i takav život nepovratno, ali je trajno ostao zabilježen na stranicama knjige Garavi salaši. „Sritna sam i zadovoljna jel vidimo puno poznati i dragi lica. Ovo je moja knjiga, al je i vaša. Svi ste na niki način u njoj, da li iz svog ditinjstva, da li zato što su u knjigi vaši majka i dida, a možda zato što ste samo prošli kroz Koćanske salaše jel zato što ste poznali te ljude, javljali im se jel zato što ste kod križa skidali šešir i zastajali da se pomolite. Salaši su umirali jedan po jedan, a ja sam čvrsto odlučila da mora ostat traga o njima. Knjigu sam napisala u jednom dahu, jednu noć, do iznemoglosti. Fala dragom Bogu na daru i svima koji su pomogli da ova knjiga bude objavljena. Pomalo i boli što ti salaša više nema, al život iđe dalje i ostaje samo uspomena“, kazala je uzbuđena Katarina Firanj.

U knjizi je opisala Koćeve salaše kojih je nekada bilo trinaest, nalazili su se u ataru između Bezdanskog puta i Nenadića.

„Ova knjiga je cijeli jedan mali svijet, jedan mali prostor, stavljen u korice knjige. Govori se o svijetu koga nema, o životu koji je nestao. Kada je u pitanju kultura ovdašnjih Hrvata, puno toga se pamti, a malo je onoga zapisanog. Ne mora čovjek biti osobito obrazovan, ne mora istraživanje provoditi po krutim znanstvenim metodama, već treba zapisivati sjećanja. Ako se ne zapiše, zaboravit će se. A ako ne zapišemo mi koji smo dionici tog prostora, onda, vjerujte, to nitko neće zapisati. Zato moramo pisati, moramo ohrabrivati druge. Pišimo, zapisano čitajmo, dijelimo drugima. Samo tako će naša sjećanja biti živa, obogaćena i vjerojatno će biti povod nekome da dopiše ono što Katarina o Koćevim salašima nije zabilježila. Možda bi se nešto moglo napisati i o salašima na Bezdanskom putu, Nenadiću, Lugovu, Gradini...“, kazao je ravnatelj ZKVH-a Tomislav Žigmanov.

Predstavljanju u Hrvatskom domu u Somboru organizirali su ZKVH i HKUD Vladimir Nazor, a u programu je sudjelovao Nazorov pjevački zbor.

Tekst: Hrvatska riječ (Z. Vasiljević)
Fotografije: Ervin Čeliković