Knjiga Tomislava Žigmanova „Osvajanje slobode - Hrvati u Vojvodini deset godina nakon listopadskoga prevrata 2000.", predstavljena je 24. listopada na Međunarodnom beogradskom sajmu knjiga u Beogradu.
Ne štedeći komplimente na račun Žigmanovljeve studioznosti i dokumentiranosti činjenica o vojvođanskim Hrvatima nakon društvenih promjena 2000., Latinka Perović osobito je istaknula podatak da su na temelju više anketa, nakon Albanaca, Hrvati u Srbiji najnegativnije percipirani:
„To je, naravno, posljedica srpsko-hrvatskih odnosa i povijesti tih odnosa. Ali, prije svega dolazi iz srpske nacionalne ideologije koja teži etničkoj državi, koja ima imperijalne težnje i koja u Albancima i Hrvatima vidi remetilački faktor u ostvarivanju tih težnji. Dakle, to je konstanta srpskog nacionalizma koja onda utječe i na globalne odnose Srba i Hrvata. Žigmanov stoga točno pokazuje da su devedesetih godina Hrvati u Vojvodini najviše stradali, što je rezultiralo i time da je njihov broj više negoli prepolovljen."
U knjizi se ukazuje da hrvatska zajednica ima dugo trajanje na prostoru Srbije i da je tijekom tog trajanja imala promjenljivu povijest i može se govoriti o nekakvim usvojenim trajnim značajkama ove manjine. Osim toga, zajednica je veoma disperzivna i od 166 općina u Srbiji, Hrvati ne žive samo u jednoj. Ova rasutost ozbiljna je prepreka za institucionalne, administrativne, organizacijske ili mogućnosti političkog predstavljanja, rekla je Latinka Perović.
„Činjenica je da je taj 'odljev' Hrvata bio ogroman, i da je bio posljedica većeg broja čimbenika. Bila je tu asimilacijska politika, politika čišćenja i progona, a naročito koncepcije etničke države koja je isključivala hrvatsku manjinu, kao uostalom i druge manjine u Srbiji."
Žigmanov vrlo dobro situira hrvatsku zajednicu u srpsko društvo i pokazuje kakve posljedice ostavlja činjenica da je Srbija ipak odgovorna za ratove u Jugoslaviji, da je kasnila s tranzicijom koja još traje i da je na koncu konsenzus oko daljnjeg razvitka i europskog puta još veoma upitan te da je još dominantna politička kultura velike netolerancije i isključivosti. To je važan okvir u kojemu Žigmanov promatra položaj hrvatske manjine. Također veoma važna značajka hrvatske zajednice, vrijedna analize, je da se broj njezinih pripadnika rapidno smanjuje, dodaje profesorica Perović.
Pavel Domonji ponovio je stav s predstavljanja knjige u Subotici da je Žigmanov dragocjen sugovornik svima koji žele razgovarati o problematici nacionalnih manjina, kako u Srbiji, tako i izvan nje. Domonji je ukazao i na jedan od središnjih problema koji se, kroz Žigmanovljev primjer, odnosi i na cjelokupnu hrvatsku zajednicu u Srbiji:
„Ne znam je li nakon izlaska ove knjige neki od velikih i utjecajnih beogradskih medija napravio razgovor sa Žigmanovim. Smatram da bi to trebali uraditi, jer je pitanje manjina bitno i za samu spoznaju pripadnika većine o sebi samima. Za početak, mogli bi spoznati da nema slobodnog društva bez građanskih sloboda, a građanske slobode uključuju i pravo na organiziranje sebi sličnih, u ovom slučaju na nacionalnoj i manjinskoj ravni."
U tom kontekstu mogu se promatrati i riječi samog autora da ga je na pisanje knjige nagnala spoznaja da se o Hrvatima u srbijanskom javnom mnijenju najmanje zna. Kao što se o Hrvatima u Vojvodini malo zna i u matičnoj domovini. Ali, i o sebi samima:
„Tko bude čitao ovu knjigu moći će u jednom kompendijskom obliku vidjeti što su Hrvati u Vojvodini u posljednjih desetak godina uradili, gdje ih ima, s kojim problemima su se suočavaju i s kojim nadama danas pokušavaju izgraditi vlastitu i bolju budućnost. Dobivanjem jedne takve racionalnije slike možemo bolje razumjeti sebe, a samim tim i dobivati kvalitetnije odgovore na izazove pred kojima se nalazimo."
Ali, uzalud sve izgovorene riječi u dvorani „Boris Pekić", jer od četrdesetak prisutnih na predstavljanju, polovica je bila iz Subotice čiji je dolazak organizirao Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Drugu polovicu činili su diplomatski, crkveni i politički predstavnici. O beogradskim medijima, zaljubljenicima u lijepu riječ, pa čak i prolaznicima-namjernicima ni traga. Glas o sugrađanima hrvatske nacionalnosti nadjačala je buka nečega o čemu je u tim trenucima, na petnaestak metara dalje, govorio Nemanja Kusturica kojega je pomno slušao ministar kulture Predrag Marković i svita smrtnika koja se približila etabliranoj eliti.
Izdanja na hrvatskom jeziku na Beogradskom sajmu knjiga
Na Beogradskom sajmu knjiga, štand izdavačke djelatnosti nacionalnih manjina živi već dva desetljeća i na njemu se predstavljaju sva djela objavljena na jezicima nacionalnih zajednica u Srbiji, rekla je Ileana Ursu-Nenadić u ime Pokrajinskog tajništva za kulturu i javno informiranje.
„Ova godina možda djeluje malo siromašnije kada se pogleda broj izdanih knjiga. Međutim, zanimljivo je da su se kod svih izdavača pojavile knjige koje će živjeti malo duže od jedne sezone. Ovdje je riječ o značajnim knjigama koje će obilježiti ne samo jednu godinu nego cijelo izdavačko razdoblje. Primjerice, u izdanju 'Libertatea' objavljena je 'Antologija rumunjske proze XX. stoljeća', i to na srpskom! Također, treba izdvojiti novi izbor poezije Endrea Adyja na mađarskom u izdanju Zavoda za kulturu vojvođanskih Mađara. To je, nakon izvanrednih prijevoda Danila Kiša, jedno novo čitanje Adyjeve poezije koju Kiš nije preveo. Knjiga se zove 'Okovi strpljenja', a izbor i prijevod uradila je Mária Cindori-Sinkovits. Također, u izdanju Zavoda za kulturu Rusina objavljena je knjiga u kojoj je skupljeno ono o čemu su Rusini pjevali tijekom 50 godina postojanja Festivala 'Červena ruža'."
Ileana Ursu-Nenadić iznosi još jedan zanimljiv podatak: kaže da je zanimanje za pult s izdanjima na jezicima vojvođanskih nacionalnih zajednica veće u Beogradu nego na novosadskom „Salonu knjiga". Ovu nelogičnost objašnjava riječima o trima vrstama posjetitelja - onih koji pripadaju određenoj zajednici, ali ne žive u Vojvodini (što im je jedini način da godišnje budu „svoji na svome" u oblasti pisane riječi);onih koji su podrijetlom iz manjinske zajednice ili takvih osoba imaju u obitelji i onih koji se prvi puta susreću sa stvaralaštvom na jezicima manjinskih zajednica, a to ih interesira.
Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata izložio je svoju ovogodišnju produkciju: „Izgradnja kuća nabijača u Sonti u XX. stoljeću" Ivana Andrašića, Godišnjak za znanstvena istraživanja broj 2 te monografiju „Slikar Stipan Kopilović 1877. - 1924." autora Bele Durancija. "NIU „Hrvatska riječ" na ovome štandu izložila je pet naslova: „Izabrane drame III." Matije Poljakovića, „Hunjkavu komediju" Ilije Okrugića Srijemca, knjigu „Kuća koja plovi" Stjepana Bartoša, naslov „Uz baku je raslo moje djetinjstvo" Ljubice Kolarić-Dumić, i „Priču o fotografiji" Dražena Prćića i skupine autora. Hrvatsko akademsko društvo predstavilo je 10. svezak Leksikona podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, knjigu pjesama „Bunjo dida moga" Milana Krmpotića i Zbornik radova međunarodnoga znanstvenog skupa „Identitet bačkih Hrvata". Hrvatska čitaonica predstavila se s tri naslova - zbirkom izabranih pjesama „Lira naiva 2011.", slikovnicom „Bogatašovo maslo" Balinta Vujkova i zbornikom radova s Dana Balinta Vujkova od 2066. do 2010. godine.
Više od 800 nakladnika, što domaćih, što inozemnih, pobrinulo se da velikim popustima knjigu učini dostupnom svakom potencijalnom konzumentu, tako da je ovogodišnji sajamski slogan „Knjige spajaju ljude" možda i najbolje pogođena varijanta često nepomirljivog spoja između materijalnog i duhovnog.
Tekst: Zlatko Romić
Fotografije: Nikola Tumbas
