„Da su podunavski Bunjevci i Šokci Hrvati nije nešto što se dogodilo nekakvom propagandom između dva svjetska rata kao što su tvrdili pojedini srpski povjesničari prije 1990. godine, nekakvim dekretom Komunističke partije 1945., već je naš identitet tu bio star, ukorijenjen, povezan s ostalim Hrvatima na čitavom hrvatskom etničkom prostoru“, istaknuo je zagrebački povjesničar Robert Skenderović na predstavljanju svoje knjige Povijest podunavskih Hrvata (Bunjevaca i Šokaca) od doseljavanja do propasti Austro-Ugarske Monarhije, koje je u srijedu, 18. srpnja, u Galeriji Prve kolonije naive u tehnici slame u Tavankutu priredio Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, u čijoj je sunakladi, uz Podružnicu za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest iz Slavonskog Broda, ona objavljena koncem 2017. godine. Nakon promocije u Subotici, Budimpešti i Zagrebu, predstavljanje je održano u Tavankutu, mjestu autorovih predaka.
Kako je knjiga nastala
Nastankom ideje o pisanju povijesti bunjevačkih i šokačkih Hrvata nametnulo se pitanje koje razdoblje pokriti, a za ono od kasnog srednjeg pa sve do početka 20. stoljeća Robert Skenderović se odlučio, jer je, smatra, ključno za oblikovanje identiteta podunavskih Hrvata.
„To razdoblje od preko pet stoljeća je bilo razdoblje dugog procesa oblikovanja našeg identiteta. Sretan sam što je ova knjiga izašla u sunakladi ZKVH-a i moje Podružnice, jer su Hrvati s obje strane Dunava stoljećima stvarali zajedničku kulturu i identitet i to se najbolje može vidjeti kroz franjevačke provincije Bosne Srebrene, prvo do polovice 18. stoljeća, a kasnije provincije sv. Ivana Kapistranskog. Franjevci su u to vrijeme bili nositelji našeg kulturnog identiteta, a provincija sv. Ivana Kapistranskog je obuhvaćala i čitav slavonski prostor, kao i veliki dio ugarskog Podunavlja s druge strane Dunava. Dakle, bili smo jedno u kulturno-identitetskom smislu. Bili smo jedno već u vrijeme osmanske vlasti na ovim prostorima (i u 18. i u 19. stoljeću) i mislim da je to ključ odgovora na pitanje kako to da su podunavski Bunjevci i Šokci Hrvati“, naveo je Skenderović.
Za objašnjenje ovih povijesnih činjenica trebala je, kaže, čitava jedna knjiga čijim je objavljivanjem doživio najveću sreću koju jedan hrvatski povjesničar može doživjeti, a to je da je na ovogodišnjem Festivalu povijesti – Kliofestu u Zagrebu dobila nagradu Mirjana Gros za najbolju knjigu iz povijesti 2017. u Hrvatskoj. Druga velika sreća koju je doživio jest da je čitalačka publika njome zadovoljna, da se čita i komentira.
Rezultat višedesetljetnih istraživanja
Na podatak da je Robert Skenderović unuk Bazilija Skenderovića, koji je živio u Dikanovcu, sin Aleksandra (Sándora), rođenog u Tavankutu i da pripada velikoj obitelji općinara, podsjetio je ravnatelj ZKVH-a Tomislav Žigmanov.
„Robert je imao više razloga da se prihvati ovog velikog posla. Naime, povijest Hrvata iz Bačke je dosta neistražena, još uvijek je nepoznata, a on je ovom knjigom, naravno nakon svojih prečasnika, prije svega akademika, pokojnoga Ante Selikuća, učinio prvi ozbiljniji iskorak. Uspio je iščitati sve ono što je napisano o Bunjevcima i Šokcima u Bačkoj, pregledati najveći dio javnosti poznate arhivske građe i napraviti jednu sintezu od prvih spomena Hrvata na ovom području, a to je konac srednjeg vijeka pa do 1918. godine. U knjizi je sadržano sve ono što je napisano, istinito ili netočno, o Hrvatima u Bačkoj, popis literature je na 23 stranice. U tom smislu, ovo djelo je, kada je u pitanju povijest ovdašnjih Hrvata, jedan od stupova koje nitko tko se bavi Hrvatima u Bačkoj, ne može zaobići. On na njega mora ozbiljno referirati i vjerojatno najviše citirati“, naglasio je Žigmanov.
Čitajući knjigu Roberta Skenderovića, već iz prvih redova se može vidjeti da ju je napisao ne po narudžbi nego iz istinske ljubavi prema svome rodu, rekao je na promociji jedan od predstavljača, povjesničar Vladimir Nimčević.
„Dugo vremena Bunjevci i Šokci nisu imali svoga povjesničara, nego su se njihovom poviješću uglavnom bavili ljudi izvan bunjevačke i šokačke zajednice. Nisu odmah prepoznali značaj povijesti, već tek onda kada su drugi izgradili sliku o njima koju su im nametali. Kao rezultat toga, njihova je povijest bila izložena različitim manipulacijama. Ali poslije dugog i strpljivog čekanja, Bunjevci i Šokci su dobili svoga povjesničara u liku Roberta Skenderovića. On možda nije istražio svaku pojedinost, ali je dao primjer ispravnog tumačenja povijesnih činjenica. Dao je i osnovu koju ćemo s velikim zadovoljstvom nadograđivati. Pokrivanjem razdoblja od gotovo pet stoljeća stvorio je uvjete za pokrivanje bunjevačko-šokačke povijesti od propasti Austro-Ugarske Monarhije do danas, koju je zbog bliže vremenske distance, obilja i veće dostupnosti arhivskog gradiva i, uvjetno rečeno, političkog kontinuiteta lakše istraživati.
Izvor: Hrvatska riječ (Ivana Petrekanić Sič)
