Šokačka grana Osijek, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata Subotica, Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj Pečuh i Šokački rodovi iz Vinkovaca organizirali su 5. i 6. svibnja u Osijeku i Plavni međunarodni znanstveno-stručni skup Urbani Šokci 12 s temom Šokačka i bunjevačka kulturna baština, kulturni kapital, baštinici i vlasnici.
Na početku skupa predstavljen je Rječnik govora santovačkih Hrvata. Osim Stjepana Blažetina s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Pečuhu i Ljiljane Kolenić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku, o ovom rječniku, koji ima oko 900 stranica i više od 20.000 riječi iz lokalnog govora santovačkih Hrvata, govorio je i sam autor Živko Mandić.
„Još u svojim školskim danima shvatio sam da naša svekolika baština nepovratno odlazi. Više puta me pitaju kako sam i zašto to počeo raditi. Ja bih taj početak vezao za svoje gimnazijske dane, kada sam shvatio da sve treba zapisivati, jer ono što se prenosi samo usmeno brzo se zaboravi. Tako sam prvo počeo sakupljati pučke pripovijetke u svih 18 šokačkih sela u mađarskom dijelu Bačke i Baranje. Bilo je očito da nam se sužava i rječničko blago i tako sam počeo bilježiti i te naše stare šokačke riječi. Naš tadašnji ravnatelj škole govorio je da djeca znaju 500 do 800 šokačkih riči, a naši roditelji znali su na tisuće“, kazao je Mandić.
Za ovaj rječnik trebale su godine, a osim Mandićevog predanog rada važna je bila i pomoć oko 300 kazivača koji su uglavnom rođeni između 70-ih godina 19. stoljeća i 1915. godine.
Čuvanje lokalnih identiteta
Regionalni identiteti se rijetko vežu uz korpus usmenih pripovjedaka jer one svojim motivima pripadaju širem krugu nego što je lokalni zavičaj, pa čak i nacionalni. Ali ta stajališta mogla bi se dovesti u pitanje, kazala je Liljana Markas iz Instututa za etnologiju i folkloristiku iz Zagreba koja je govorila o tome kako slavonske usmene priče čuvaju lokalni identitet. Kao primjer za to uzeto je selo Šaptinovci.
„Ono što čuva lokalni identitet nije samo leksik, dijalekt, već i oblikovanje priča koje su oblikovane govorom kojim je to rečeno. Primjerice, poznata bajka Ivica i Marica. Kada se ta druga žena prvi puta javlja u bajci, ona je druga žena. Kada ih se hoće riješiti, onda je maćaja; kada ih opet hoće potjerati, onda je ljuta maćaja, da bi na kraju postala baba. Taj stilistički niz pokazuje emotivni odnos prema tome. Ovim primjerom htjela sam pokazati koliko europski motivi koji su usidreni kod nas nisu samo prepričane europske priče već duboko proizlaze iz, da tako kažem, lokalnoga bića“, kazala je Markas.
O tome kako institucije u Hrvatskoj, Mađarskoj i Srbiji štite nematerijalnu kulturnu baštinu govorio je Andor Végh s Filozofskog fakulteta sveučilišta u Pečuhu.
„Svaka nacionalna priča, priča je za sebe i teško je praviti usporedbu. Nacionalne države štite elemente regionalnog identiteta kada država nije centralistički ustrojena, a Hrvatska je izrazito regionalno razvijena i vodi računa o regionalnim identitetima. U Mađarskoj, koja je izrazito centralistička zemlja, to nije slučaj. Slična situacija je i u Srbiji. Na hrvatskoj listi zaštićene nematerijalne kulturne baštine je 151 element, u Mađarskoj ih je 29, a u Srbiji 34. U Hrvatskoj su prijave i projekte pisale i institucije, u Mađarskoj to moraju raditi same zajednice“, kazao je Végh.
Šokci u pjesmi i riječi
Stjepan Blažetin osvrnuo se na prikaz Šokaca u enciklopedijskom izdanju Austro–ugarska monarhija u riječi i slici, koja je objavljena na njemačkom i mađarskom jeziku. U Mađarskoj je 2014. objavljena reprint verzija koja ima 21 tom. On je podsjetio da je ovo enciklopedijsko izdanje tiskano od 1886. do 1901. godine.
„Žene ne rade na poljima uopće. U svakoj kući ima pet-šest tkalačkih stanova, a podsjetit ću da se živjelo u obiteljskim zadrugama. Skromnije Šokci žive od Bunjevaca, ali su vrlo gostoljubivi. Šokci su kao i Bunjevci dobro razvijeni, jaki ljudi, među ženama se nalaze prave ljepotice, ali čudna nošnja ne naglašava njihov izgled. Odgoju djece posvećuju malo pozornosti. Čim dečkić malo odraste pošalju ga s 3-4 ovce u šumu, pa školu baš ne vide često i među muškarcima je zato malo pismenih, ali zato skoro svaka žena zna čitati i pisati“, dio je onoga što je u ovom enciklopedijskom izdanju napisano o Šokcima.
O dr. Josipu Andriću, u povodu 50. obljetnice njegove smrti, a posebice o njegovom književnom radu govorila je Katarina Čeliković, iz ZKVH-a iz Subotice.
„Andrić je s početka XX. stoljeća, kada je počeo raditi, bio angažirani intelektualac katoličkog usmjerenja. Zbog toga je često bio prešućivan, nevidljiv u javnosti, kako u Hrvatskoj, tako i u Vojvodini. Andrić je umjetnik i riječi i glazbe. Mnoga Andrićeva književna djela nedostupna su široj javnosti, ali digitalizacija sada otvara mogućnosti da se ta djela približe čitateljima. U Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata mi to upravo radimo. Spomenut ću i dva libreta koja su veoma značajna za Hrvate u Vojvodini. To je libreto za operu Dužijanca, prvu bunjevačku operu s kojom je postigao najveći uspjeh i jedna komediografska minijatura, opereta Na vrbi svirala. Bio je među prvim novinarima katoličkog usmjerenja, suradnik šezdesetak listova i
časopisa. Andrić je bio poveznica između Hrvata u Vojvodini i Hrvatskoj“, kazala je, između ostalog, Katarina Čeliković.
Monoštorske teme
Dva izlaganja bila su vezana za Monoštor, pa se tako u dijelu okruglog stola u Osijeku govorilo o nematerijalnoj kulturnoj baštini Hrvata Šokaca i ženskom tradicijskom ruhu.
„Što se tiče očuvanja izvornih pjesama, smatram da smo na dobrom putu jer ih čuvaju ne samo ŽPS Kraljice Bodroga već i MPS Bodroški bećari. Za pjevanje u Monoštoru karakteristično je da počimalja počinje pjesmu, njoj se priključuje još jedan ili dva glasa i na kraju onaj veći dio pjevačke skupine koji pjeva drugi glas. To su rožaje, one rožu“, kazala je, između ostalog, Sonja Periškić.
„Tradicijsko ruvo kao živi oblik odijevanja muškaraca izgubilo se 30-ih godina prošlog stoljeća. Više se u tradicijsko ruvo ne sprimaju ni djevojke, ni mlađe žene. Još ga samo starije žene nose svakog dana i prilikom kućanskih poslova, radova na njivi. Ruvo se i nekada, a i danas jako čuvalo. Zna se točno što se oblači za koju prigodu, što se oblači za veliku, a što za malu misu. Ruvo se nasljeđivalo generacijama. Čim se žensko dijete rodilo u kući, odmah je počinjala i priprema miraza“, kazala je Anita Đipanov Marijanović.
Izvući ponešto iz izlaganja svih sudionika u Osijeku i Plavni na ovom ograničenom prostoru nije moguće, ali ćemo zato spomenuti imena ostalih sudionika koji su svatko u okviru svojih tema dali značajan doprinos tematici ovogodišnjeg stručnog skupa. Sudjelovali su ili svoje radove dostavili još i: Miroslava Hadžihusejnović Valašek, Tomislav Žigmanov, Silvija Ćurak, Željko Predojević, Ljubica Gligorević, Katarina Dimšić, Ivan Ćosić Bukvin, Zlata Vasiljević, Vojislav Temunović, Milovan Miković, Marija Šeremešić, Stevan Mačković, Dominik Deman, Mirko Ćurić, Ljubica Vuković-Dulić, Vera Erl, Tomislav Lunka, Martina Mišetić i Ružica Pšihistal.
Izvor: Hrvatska riječ (Zlata Vasiljević)
