Demografska i društvena održivost Hrvata u Vojvodini: aktualni trendovi, izazovi i perspektive naslov je nove knjige u sunakladi Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba, podružnica Vukovar, i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice čiji su autori dr. sc. Dražen Živić, dr. sc. Sandra Cvikić i Tomislav Žigmanov, prof., recenzenti su izv. prof. dr. sc. Mario Bara i dr. sc. Ivo Turk, a urednica dr. sc. Ivana Bendra.
Knjiga je plod istoimenog projekta koji je tijekom 2021. godine proveo Institut društvenih znanosti Ivo Pilar u suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata. Projekt je imao za svrhu ukazati na ključne preduvjete za održivi razvoj hrvatske zajednice u Republici Srbiji, temeljene na znanju proizvedenom u svrhu očuvanja njihova opstanka. S namjerom da realizacija projekta omogući osnaživanje hrvatske zajednice u Vojvodini na temelju istraženih demografskih predispozicija kao glavnih preduvjeta njihova opstanka u Republici Srbiji, njegovi rezultati istodobno definiraju društveno-politički i gospodarski položaj vojvođanskih Hrvata. Na taj način teži se omogućivanju interesno orijentiranog integriranja hrvatske manjinske zajednice u srbijansko društvo kroz znanstveno utvrđene razvojne prioritete politika i projekata unutar i izvan Republike Srbije.
Urednica knjige dr. sc. Ivana Bendra u uvodnoj riječi napominje kako se kroz ukupno tri opsežna poglavlja, opisujući sadržaj svakoga, razotkriva niz poteškoća s kojima se suočava hrvatska nacionalna manjina na prostoru Vojvodine i Republike Srbije.
U prvom poglavlju, Demografske odrednice održivosti Hrvata u Vojvodini (str. 13-86), autor Dražen Živić daje uvid u demografske trendove i procese unutar hrvatske zajednice u Vojvodini s naglaskom na važnost demografske održivosti za društvenu održivost hrvatske manjinske zajednice na tom prostoru, kao i za održiv razvoj prostora koji ona danas nastanjuje. Kroz osam potpoglavlja autor, temeljem analize podataka Republičkog zavoda za statistiku Republike Srbije, daje prikaz prošlih i aktualnih trendova i procesa ukupnog, prirodnog i mehaničkog kretanja hrvatskoga stanovništva u Vojvodini, počevši od prikaza osnovnih indikatora dinamičkih demografskih promjena u Vojvodini od prvog poslijeratnog popisa stanovništva iz 1948. godine sve do posljednjeg, provedenog 2011. godine. U kontekstu ukazivanja na pola stoljeća kontinuirane depopulacije Hrvata daje se detaljan prikaz prostornog razmještaja hrvatskoga stanovništva u Vojvodini prema upravno-teritorijalnom ustrojstvu Vojvodine te dodatno prema tipu naselja (gradska/ostala). Rasprava o destabilizacijskim odrednicama demografske održivosti Hrvata u Vojvodini završava podatcima o demografskim indikatorima biološke, obrazovne i socioekonomske strukture te isticanjem iznimne važnosti jačeg uključivanja relevantnih institucija država Srbije i Hrvatske, čime bi se moglo znatno pridonijeti poboljšanju položaja hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini te pospješiti trenutačno nepovoljne parametre njihove društvene i demografske održivosti.
U drugom poglavlju, Srbijanski proces tranzicijske pravde i položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji i Vojvodini (str. 87-176), Sandra Cvikić, temeljem teorijskog okvira tranzicijske pravde za koji autorica navodi da je „neuobičajen pristup temi suvremenog poimanja multikulturalnosti i prava etničkih skupina i nacionalnih manjina“, nastoji tematizirati položaj i status hrvatske nacionalne manjine u Srbiji u odnosu na zakonodavni okvir srbijanskog društva u kontekstu utjecaja znanstvenih spoznaja tranzicijske pravde na ostvarivanje prava i sloboda pripadnika hrvatske nacionalne manjine. Autorica daje uvid u rezultate analize Akcijskog plana za ostvarivanje prava nacionalnih manjina u Srbiji iz 2016. godine, standardiziranog dokumenta koji Europska unija primjenjuje za praćenje i ocjenu napredovanja država u pretpristupnom procesu za članstvo i iz kojega su vidljivi uspjesi postignuti u zakonskom normiranju života hrvatske nacionalne manjine u Srbiji. Ona piše i o o aktivnostima koje upućuju na položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji kroz analizu izvješća Vijeća Europe iz 2018. godine o provedbi Europske povelje o regionalnim i manjinskim jezicima (ostvarivanje manjinskih prava u području jezika za hrvatsku nacionalnu manjinu); izvješća (četvrto mišljenje za Srbiju) savjetodavnog Vijeća Europe o provedbi Okvirne konvencije za zaštitu nacionalnih manjina iz 2019. godine (implementacija manjinskih prava); Izvješća o osiguranju ljudskih prava u Srbiji u 2020. godini; Izvješća Beogradskog centra za ljudska prava iz 2021.; Izvješća Povjerenice za zaštitu ravnopravnosti iz 2020. godine te Izvješća Europske komisije o napretku Republike Srbije iz 2021. godine.
U posljednjem poglavlju monografije, Hrvati u Srbiji i Vojvodini: osnovne povijesne i sociografske činjenice (str. 177-222), Tomislav Žigmanov daje pregled informacija o kontekstu uspostave, izgradnje i razvoja manjinske infrastrukture hrvatske manjinske zajednice u Republici Srbiji koja ima funkciju očuvanja i razvoja nacionalnog identiteta kroz ostvarivanje manjinskih prava Hrvata u Republici Srbiji u razdoblju nakon 2000. godine. Kroz ukupno devet potpoglavlja Žigmanov daje uvid u višestoljetnu prisutnost Hrvata na prostoru Srbije, s naglaskom na negativne povijesne čimbenike za njihovu integraciju u Srbiji u suvremenu hrvatsku naciju, ali i društveni život u suvremenom demokratskom srbijanskom društvu. Autor se osvrće i na procese raspada bivše socijalističke Jugoslavije i demokratske tranzicije Srbije u okviru kojih su se Hrvati našli u okolnostima nepostojeće naslijeđene manjinske infrastrukture te vlastitog nacionalnog institucionalnog okvira i snažne antihrvatske propagande kao posljedice rata srbijanske agresije na Hrvatsku. Demokratska tranzicija Srbije pokazala je senzibilitet za prava Hrvata kao nacionalne manjine tek od 2000. godine, napose usvajanjem Zakona o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji iz 2002. godine, čime Hrvati u Srbiji prvi put dobivaju mogućnost za institucionalno i od države financijski poduprto ostvarivanje manjinskih prava.
Autor, među ostalim, daje detaljan uvid u nedostatke, ali i ostvarene dosege zajamčenih prava Hrvata u Vojvodini u pogledu kulturnog djelovanja na promoviranju, njegovanju, razvoju i očuvanju kulturnog naslijeđa vojvođanskih Hrvata, ostvarenju prava na informiranje na materinskom jeziku i prava na obrazovanje na materinskom jeziku, kao i službenoj uporabi hrvatskoga jezika i pisma u Vojvodini
O važnosti ove knjige, čiji su autori imali za cilj poboljšanje sveukupnog položaja Hrvata u Vojvodini i Republici Srbiji, recenzent Mario Bara piše:
„Aktualni društveni i politički položaj Hrvata u Republici Srbiji čini ovo djelo iznimno važnim za objavu. Naime, uz naslijeđene negativne demografske trendove, Hrvati u Vojvodini i Republici Srbiji su izloženi brojnim nepovoljnim čimbenicima u novijoj povijesti. U određenim političkim, pa i znanstvenim krugovima u Srbiji niječe se pripadnost Bunjevaca i Šokaca hrvatskom narodu, što ima izravne refleksije na ostvarivanje manjinskih prava Hrvata u Republici Srbiji, uporabe jezika, ali i iskazivanje nacionalnog identiteta u javnom prostoru i popisima stanovništva. Izložen različitim oblicima pritisaka ovaj dio hrvatskog naroda treba svaki oblik pomoći institucija matične domovine, time i znanstvenih. Također, ustavna je obveza Republike Hrvatske dijelovima hrvatskoga naroda u drugim državama osigurati skrb i zaštitu.“
Financijsku potporu provedbi projekta i objavljivanju knjige dali su Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.
ZKVH