Dužijanca bunjevačkih Hrvata u Subotici predstavlja važno sredstvo pri identifikacijskim procesima, služi današnjim potrebama i ciljevima, a uključuje i određenu projekciju budućnosti hrvatske zajednice u Vojvodini, zaključeno je na XXVI. znanstvenom kolokviju Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, pod nazivom „Dužijanca očima etnologa“. Naime, u sklopu programa žetvenih svečanosti „Dužijanca 2013.“, 11. srpnja 2013. godine, u Velikoj vijećnici Gradske kuće, rezultate svojih etnoloških istraživanja o dužijanci predstavili su profesori i apsolventi s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Prof. dr. Milana Černelić u svom je izlaganju na temu „Dužijanca - proslava završetka žetve kao kulturna praksa i iskazivanje identiteta“, ukazala na činjenicu da je, unatoč stoljetnom kontinuiranom održavanju ove manifestacije u Subotici, do danas provedeno vrlo malo etnoloških istraživanja. Tek od sredine 90-tih godina prošloga stoljeća objavljeno je nekoliko djela od strane pripadnika ovdašnje hrvatske zajednice, koja su, ističe, značajan izvor podataka za daljnja etnološka istraživanja. Međutim, fenomenom dužijance pozabavilo se prije koju godinu i dvoje srpskih autora, u čijim se radovima, kako kaže, na prilično neargumentiran način predočava podrijetlo i nacionalni identitet bačkih Bunjevaca:
„Oba srpska autora, Branko Čupurdija i Mladena Prelić, navode u svojim radovima o Dužijanci da su se Bunjevci od 1945. do 1981. godine morali iskazivati kao Hrvati, jer su u razdoblju socijalizma, odlukom tadašnjih vlasti, automatski smatrani pripadnicima hrvatske nacije. Od 1991. godine omogućeno im je izjasniti se kao posebna nacija i ponovno je aktualizirano pitanje javnog priznavanja i potvrde posebnosti identiteta Bunjevaca u Bačkoj. Ovi navodi zapravo i nisu točni, jer ako se nisu željeli izjasniti baš Hrvatima, mogli su se, u najmanju ruku, u to vrijeme izjasniti Jugoslavenima. Nadalje, isto tako u jednom svom radu Mladena Prelić iznosi i problematičnu, neistinitu tvrdnju da su Bunjevci etnička skupina bez matične države.“ (Cjelovito izlaganje prof. Černelić možete pročitati ovdje.)
U etnološkim istraživanjima o dužijanci, autori iz Republike Hrvatske naglasak su, među ostalim, stavili upravo na podvojenost identiteta unutar bunjevačke zajednice u Vojvodini, te na koji način dužijanca predstavlja izraz identiteta bunjevačke etničke skupine u multietničkom okruženju.
Dr. Nevena Alempijević Škrbić navela je da je cilj njezina istraživanja o dužijanci i društvenom sjećanju bio utvrditi koji se povijesni motivi aktualiziraju danas, ocijenivši pritom da je Dužijanca događanje koje je izrazito uronjeno u suvremeni ekonomski i politički kontekst, te da upućuje na akutna pitanja današnjega društva, osobito skupine koje i za koje se ova manifestacija organizira:
„Čak i prijepori vezani uz ovu manifestaciju, poput primjerice rasprava o mogućim financijskim malverzacijama prethodnih organizacijskih odbora dužijance, potom pitanje o tomu koliko je u širem javnom prostoru vidljivo hrvatstvo skupine koja se dužijancom nastoji izraziti, kao i odnos prema dužijanci u organizaciji Bunjevaca koji sebe ne smatraju Hrvatima, pokazuju da je riječ o izuzetno kompleksnom društvenom i kulturom fenomenu.“
Kada je riječ o odnosu gradskog i crkvenog dijela dužijance, temeljem intervjua s njezinim organizatorima i sudionicima, zaključeno je da se daleko veća važnost pridaje crkvenom dijelu žetvene proslave, naveo je Mihovil Gotal, apsolvent etnologije i kulturne antropologije na zagrebačkom Odsjeku za etnologiju, koji je skupa sa svojom kolegicom, apsolventicom Kristinom Vugdelija izlagao na temu „Dužijanca kao simbol suvremenog identiteta hrvatskih Bunjevaca“.
„Članovi zajednice veći značaj pridaju religijskom identitetu odnosno iskazivanju svoje katoličke pripadnosti kroz crkveni obred, u odnosu na predstavljanje u javnom prostoru Grada Subotice. Nadalje, crkvena se dužijanca, u odnosu na gradsku, doživljava kao istinska tradicija koja više od stotinu godina kontinuirano traje u istom obliku, za razliku od gradske, koja, s prekidima, datira tek od 1968. Konačno, crkvena dužijanca ističe se po činu zahvale Bogu za uspješnu žetvu, po čemu se razlikuje od žetvenih svečanosti drugih naroda“, rekao je Gotal.
Dr. Tihana Rubić predstavila je istraživanje o somborskoj Dužionici, te također ukazala na prijepore oko etničkih identifikacija, budući da se od 2002., kada je istraživanje i provedeno, ova manifestacija organizira u vidu dvije istodobne proslave – bunjevačke i hrvatske, u kojima se, kako kaže, uočavaju i određene razlike:
„Uočili smo razlike u topografiji objekata i institucija pred i u kojima se zastaje tijekom svečane povorke kroz grad. Također od 2002. godine postoje razlike u izboru sudionika i gostiju, odjeljuju se i retorike i kolektivna sjećanja oko Dužionice, pa se tako i imena sudionika tih dviju proslava, te čast bandaša i bandašica uživaju posebno, prema kriterijima različitih etničkih poimanja i podobnosti.“
Na skupu je zaključeno da dužijanca svakako zaslužuje temeljita, kako etnološka, tako i interdisciplinarna istraživanja, koja će kroz prikaz detalja iz prošlosti pomoći u tumačenju sadašnjosti.
Tekst: Marija Matković
