Veljača 2023. (kalendar hrvatskih institucija u Srbiji)
Baštinimo da traje naslov je tematskog zidnog i stolnog kalendara za 2023. godinu u čijoj izradi i objavi zajednički sudjeluju hrvatske profesionalne institucije i organizacije: Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, NIU Hrvatska riječ i Hrvatsko nacionalno vijeće. Kalendar pod sloganom ŽIVA BAŠTINA – nematerijalna kulturna baština Hrvata u Srbiji na 12 listova predstavlja 22 elementa koji su dio velikog istoimenog projekta.
Mjesec veljača predstavlja tri pokladna običaja.
Veliko prelo u Subotici
Veliko prelo (Veliko bunjevačko prelo) u Subotici običaj je bačkih bunjevačkih Hrvata, proizašao iz tradicionalnoga hrvatskoga narodnog običaja, prela, koje se održavalo u obiteljskim domovima na salašima, u zimsko vrijeme kada nije bilo velikih poljskih radova, a posebice u pokladno vrijeme.
Veliko se prelo priređivalo uvijek na Marin dan (Marijin dan; Svijećnica, 2. veljače). Prvo je priredila Pučka kasina 2. veljače 1879. godine, što je ujedno bila prva velika javna priredba bunjevačkih Hrvata. Za prvo Veliko prelo Nikola Kujundžić je napisao preljsku pismu Kolo igra tamburica svira, a uglazbio ju je Stipan Mukić. Ova se pjesma i danas pjeva na početku Velikoga prela.
Ovaj društveni običaj se nadalje održavao na Marin dan, 2. veljače (odatle i Marinsko prelo). Za vrijeme Prvoga i Drugoga svjetskog rata nije bilo javne priredbe. Nakon što je organizirana gradska, necrkvena Dužijanca 1968., zimi 1969. u Narodnom kazalištu je obnovljeno održavanje Marinskoga prela, koje je onda dobilo i obilježje glazbene priredbe, na kojoj su gostovala poznata glazbenička imena. Iduće prelo i sva naredna organizirao je HKUD Bunjevačko kolo. Prela su se održavala u subotičkoj Dvorani sportova sve do 1974., i onda je uslijedila velika stanka do devedesetih godina 20. stoljeća kada HKC Bunjevačko kolo još jednom obnavlja Veliko prelo te se ono održava u kontinuitetu do današnjih dana, najčešće vikendom najbližem Marin danu.
Organizator povodom Velikoga prela raspisuje natječaj za najlipču preljsku pismu, a pobjednik bude nagrađen na Velikom prelu i pjesma pročitana pred publikom. Publika bira i najlipču prelju Velikog prela, nakon što se djevojke predstave u narodnoj nošnji. Nagrađuju se najlipča prelja i njezine dvije pratilje. Organizator priprema svečanu večeru i tombolu, a tijekom večeri goste (publiku) zabavljaju najčešće tamburaši. Sastavni dio pozornice je i scenski prikaz prela na salašu koji publiku podsjeća na tradicijsko prelo, a koje je danas snažni marker hrvatskoga nacionalnog identiteta. /Katarina Čeliković/
Golubinačke mačkare
Mačkare ili Premundureni dani u Golubincima pokladni su običaji koji se s prekidima održavaju oko dva stoljeća. Svake godine dolazi sve veći broj gostiju iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Crne Gore. Održavaju se tijekom tri dana prije Čiste srijede. Nedjelja je bila dan rezervirana za male mačkare dok su ponedjeljak i utorak bili dani za velike mačkare. I danas traju tri dana, no započinju već u subotu s maskenbalom na kojemu se biraju najljepše maske. Danas se najsvečaniji i najvažniji događaj održava u nedjelju kada nekoliko stotina maskiranih mještana i gostiju u povorci obilaze selo. Trećega dana poklada, u ponedjeljak, izvodi se pokladno jahanje koje se na ovim prostorima održava jedino u Golubincima.
Raznovrsnim izradama kostima i maski posvećuje se mnogo pažnje, kako grupnim maskama tako i individualnim. Maskiraju se svi, od djece do najstarijih članova obitelji. Netko ih izrađuje kod kuće, netko ih kupuje, netko ih iznajmljuje, ali svi ih moraju imati. Osobito su upečatljive tradicijske maske koje se ne mijenjaju i prenose se iz generacije u generaciju, a svojevrsni simbol golubinačkih mačkara je i naopako okrenuti kožun od ovčje kože sa starim šubarama i firangicama (zavjesama) preko lica, koja se smatra najautentičnijom maskom. Grupe maskiranih lica dijele se i danas na lepe (dobre) mačkare i gadne/ružne mačkare. Lepe (dobre) mačkare su uglavnom bile žene i one su prikazivale vjesnike proljeća pa su se maskirale u visibabe, ljubičice i slično i te su se maske izrađivale mjesec do dva prije početka poklada. Gadne/ružne mačkare su uglavnom muškarci koji su se maskirali u trudnice, prikazivali su i svatove i sahrane, te na taj način stimulirali plodnost biljaka, životinja i ljudi.
Važan element poklada je i tradicijska hrana. Osim sarme, piktija (pihtija) i kobasica, te slastica pripremljenih od sala, takozvane salaje, hrane koja se pripremala za prva dva dana poklada, za golubinačke poklade karakteristična je i juha pripremljena od junećega mesa i krafne koje su se posluživale treći dan poklada. Sada se pripremaju samo krafne. /Milana Černelić/
Hrvatsko kulturno-prosvjetno društvo Tomislav u Golubincima organizira mačkare za koje sami kažu: „Što je Rio za svijet, to su Golubinci za Srijem“.
Pokladni običaj Tute u Plavni
Plavna je šokačko mjesto u jugozapadnoj Bačkoj poznato po pokladnom običaju nazvanom tute. Tute se spominju još u 19. stoljeću. Praksa ovoga običaja imala je svoje uspone i padove ovisno o društveno-političkoj situaciji. Tijekom vremena mijenjalo se mjesto okupljanja, broj sudionika i način organiziranja završne večeri. Nekada su u ovom običaju sudjelovali svi mještani sela, a danas se on sveo uglavnom na pripadnike hrvatske zajednice.
Tute su pokladni običaj u kome sudjeluje mnoštvo maskiranih osoba različite dobi, svirači, pjevači, plesači. Iako pokladno vrijeme traje od Bogojavljenja do Pepelnice, u Plavni se pokladni običaji danas svode na tri dana: nedjelju, ponedjeljak i utorak, pred Čistu srijedu. Plavanjci smatraju da je to oproštaj od veselja, plesa, lijepoga oblačenja, dobre hrane i pića.
Za pokladnu nedjelju crkva je uvijek bila ispunjena župljanima obučenim u hrvatsku, mađarsku, njemačku i slovačku narodnu nošnju – u Plavni ih zovu lipe tute. Lipe tute su uvijek nakon svete mise prošetale kroz središte sela i na taj način prikazale svu ljepotu narodnoga ruha.
Pokladni je ponedjeljak bio dan posjećivanja. Navečer toga dana priređivao se bal za koji su se osobito pripremale djevojke. U popodnevnim satima organizira se dječja povorka malih tuta koju u nekim kućama domaćini časte kiflama, krafnama i slatkišima.
U pokladni utorak iz središta sela kreće organizirana skupina gadnih tuta uz pratnju brojnih promatrača i djece. Tute imaju u rukama gar ili karmin pa nagarave i narumene promatrače i vijaju djecu te koga zarobe, tjeraju da klekne i da se moli. Djeca prkose tutama vičući: tute, tute banine, za komadić slanine, svakom po rebarce a tuti žumance. Povorka tuta radi ophod cijelim selom, neki ih domaćin pozove da se okrijepe vinom, rakijom i kobasicama. Navečer se priređuje večera s druženjem koja završava sahranjivanjem bege. Ovim činom završava pokladno vrijeme.
Ova je praksa vitalna i danas zahvaljujući djelovanju Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva Matoš i župe sv. Jakova u Plavni. /Zvonimi Pelajić i Kata Pelajić /
Više o Nematerijalnoj kulturnoj baštini Hrvata u Srbiji ovdje: Katalog NKB Hrvata u Srbiji
ZKVH
