Josip Juraj Strossmayer (Osijek, 4. veljače 1815. – Đakovo, 8. travnja 1905.) jedna je od najznačajnijih i najutjecajnijih hrvatskih ličnosti XIX. stoljeća. Bio je biskup, teolog, političar, kulturni djelatnik, te pisac. Porijeklom je iz kroatizirane njemačke obitelji iz Osijeka. Školovao se u Osijeku, Đakovu i Budimpešti. U Budimpešti i doktorira filozofiju, a u Beču teologiju. Godine 1849. imenovan je srijemsko-bosanskim biskupom i tu je službu obavljao sljedećih 55 godina. Njegovo djelo počiva na dvama postulatima: Sve za vjeru i domovinu i Prosvjetom k slobodi te u javnosti manje poznatoj misli: Dati i davati, a ne uzeti i uzimati – znači biti i postojati.

Nizom događanja ove se godine u Hrvatskoj obilježava 200. obljetnica njegova rođenja. Obilježavanju toga jubileja pridružili su se i vojvođanski Hrvati, znanstvenim kolokvijem u Subotici na temu Josip Juraj Strossmayer – ličnost, etičnost, kroatocentričnost. Kolokvij je održan 5. lipnja 2015. godine, u Pastoralnom centru Augustinianum, a skupa su ga organizirali Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Katoličko društvo za kulturu, povijest i duhovnost Ivan Antunović iz Subotice. O Strossmayeru je ovom prigodom govorio jedan od najboljih poznavatelja biskupova lika i djela – prof. dr. sc. Stanislav Marijanović, profesor emeritus sa Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku.

Kako navodi Marijanović, Strossmayer protjecanjem vremena dobiva i gubi, a „naročito gleda li se na njega samo urokljivim okom, segmentirano i jednoznačno ili sinkronijiski statično“.

„U očima kritički utemeljene historiografije, on se u značenjskom sustavu nadmoćno pokazuje od jednodimenzionalnog gledanja uvijek širi, kao velik graditelj crkvenoga, državotvornoga i kulturnoga narodnog zajedništva i kao hrvatski domoljub. Promaknućem u biskupa proglasio se prononsiranim pro-Hrvatom koji je svoje zamisli umio proširiti u komunikacijskoj praksi s Europom i materijalizirati prenošenjem na druge. Po njemu se zato i danas vide i znadu i temelji i zgrade, one kojima je hrvatski narod mogao gledati intelektualno emancipiran na druge neslavenske i slavenske narode Europe“, smatra Marijanović.

Sedam puta u Srbiji
Strossmayer je također bio apostolski vikar za katolike u Srbiji. „Bio je sedam puta službeno u Srbiji. Narod ga je volio, a kadgod je dolazio oni su ga dočekivali, izlazili pred župne dvorove, pred dom gdje je noćivao“, dodaje Marijanović.

Dodaje kako je Strossmayer bio uzdizan, ali i kritiziran. Omalovažavan je biskup tvrdnjom da mu je sve bilo lako činiti jer je imao mnogo novca i imanja, kao i zbog toga što je njegova darežljivost prelazila hrvatske granice. „Najveći dio njegovih dobročinstava i njegove ljubavi ostao je u Zagrebu i Hrvatskoj, a ni jedan oblik njegove pomoći drugima, nije bio usmjeren protiv njegove domovine“, navodi Marijanović.

Promatran kao političar, Strossmayer je za jedne vidovit mecena zagrebocentričnog kova, a za druge prevelik Jugoslaven i pobornik „nemogućeg jugoslavenstva“. „U svome vremenu bio je Europljanin više od drugih, a Hrvatska je svuda u Europi bila s njim. Strossmayerovsko konceptualno ‘jugoslavenstvo’, odnosno jugoslavizam dimenzioniran i s ‘pankroatizmom’ zaziva osvrt na ideju ilirizma začetog u hrvatskom humanizmu kao panslavizmu. Njegovo, dakle, ‘jugoslavenstvo’ s rimsko-katoličkim univerzalizmom i ‘pankroatizmom’, pokazalo se štitom koji je Hrvatsku branio od ekspanzionističko-hegemonističkih i centralističko-monarhističkih koncepcija i obranio, citiramo Košćaka, ‘da je između sebe ne rasparceliraju Nijemci, Talijani i Mađari zajedno s (Nikolom) Pašićem“, pojašnjava Marijanović.

Kao biskup, Strossmayer je utjecao i na crkveni i vjerski život. Posebice je zapaženo njegovo djelovanje na zasjedanju Prvoga vatikanskoga koncila (1869. – 1870.), gdje je prozvan „prvim govornikom kršćanstva“ i gdje se, među ostalim, zalagao za bogoslužje na narodnom jeziku. Najveći odjek u javnosti imao je njegov govor vezan uz dogmu o nezabludivosti pape. „Zapaženo je da se je on protivio dogmi o papinskoj nepogrešivosti i zato što je smatrao da će učvršćivanje monarhijsko-centralističkog uređenja Crkve, kako navodi Peter Kuzmič, ‘otežati realizaciju ekumenske vizije kršćanskog jedinstva, a time i oslabiti sposobnost europskog kršćanstva da se odupre silama rastućeg bezboštva, materijalizma i moralne dekadencije’“, kaže Marijanović ukazujući da je Strossmayerov govor u Vatikanu, a bilo ih je sedam, svjedočanstvo njegove borbe za slobodu mišljenja i govorenja kao i „prava na prostor produktivne sumnje“.

Potpora Antunoviću
Strossmayer je, među ostalim, bio prijatelj Ivana Antunovića i pružio je potporu njegovoj borbi za nacionalnu opstojnost bačkih Hrvata. Svojim je zalaganjem pomogao Antunoviću da se afirmira u hrvatskim intelektualnim i političkim krugovima, a uz to mu je pružio i znatnu financijsku pomoć. Njihova dugogodišnja suradnja bila je vrlo plodonosna, što se vidi iz brojnih osobnih i institucionalnih veza između Bačke i Trojedne Kraljevine, koje su uspostavljene zajedničkim Antunovićevim i Strossmayerovim djelovanjem. Tako su, zahvaljujući dvojici biskupa, bački Hrvati krajem XIX. stoljeća u potpunosti integrirani u hrvatska kulturna, politička i gospodarska zbivanja, što je omogućilo njihov nacionalni, kulturni i vjerski opstanak, sumira u jednom svom radu dr. sc. Robert Skenderović.

Istaknuo se i na kulturno-prosvjetnom planu, prije svega kao mecena, i to najveći u hrvatskoj povijesti. Kako se navodi u Hrvatskoj enciklopediji, Strossmayer je 1859. novčano darovao Zavod sv. Jeronima u Rimu, stipendirao je bosanske franjevce, pomogao osnutak Više gimnazije u Osijeku, osnutak Kongregacije Svetih anđela čuvara sestara dominikanki i gradnju njihova samostana u Korčuli, tiskanje pojedinih hrvatskih novina, Maticu dalmatinsku, Maticu hrvatsku, Maticu srpsku i Maticu slovensku. Pomogao je osnutak tiskare na Cetinju, 1866. darovao je novac za osnivanje modernoga sveučilišta u Zagrebu, a iste godine započeo je izgradnju đakovačke katedrale (dovršena 1882.). Godine 1860. darovao je sredstva za osnutak JAZU, a pomogao je osnutak Arhiva JAZU, novčano podupirao tiskanje najvažnijih Akademijinih izdanja (Rad JAZU, Ljetopis JAZU, Starine i dr.), gradnju palače JAZU (dovršena 1880.) i utemeljenje galerije (Strossmayerova Galerija starih majstora) kojoj je darovao svoju privatnu zbirku slika (1884.).

„Sve što je pokretao i gradio imalo je javno značenje i bilo je sastavnicom političke i kulturne borbe hrvatskog naroda u drugoj polovici XIX. stoljeća. Njegova uloga najvećeg hrvatskog pokrovitelja i ‘Medicija hrvatske kulture’ kroz datost poluslobodne poludržavnosti Hrvatske stoji kao usamljena europska pojava naspram nezavisnih europskih država i naroda s povijesnim kontinuitetom u politici, gospodarstvu i kulturi“, smatra Marijanović.

Danas mnoge ulice i trgovi u Hrvatskoj nose Strossmayerovo ime. Također, i ulice u više mjesta u Srbiji (Subotici, Somboru, Petrovaradinu, Zemunu, Zrenjaninu, Pančevu...). Osječko sveučilište nazvano je njegovim imenom, ali i jedan trg u Pragu te ulica u Sofiji.

Tekst: Hrvatska riječ (D. B. P.)
Fotografije: Ljiljana Dulić Mészáros