Dosadašnja istraživanja o bunjevačkim Hrvatima koji su u južnu Ugarsku migrirali krajem XVII. stoljeća s područja današnje Bosne i Hercegovine i Hrvatske (Dalmacije) spominju mahom Suboticu, Baju i Sombor kao mjesta u kojima su se nastanili. Međutim, dio njih se nastanio i u Segedinu, dajući u sljedeća dva i pol stoljeća, odnosno do svoje skoro potpune asimilacije, značajan doprinos razvitku toga grada. Uzmimo za primjer samo Dugonicsev trg u središtu tog grada na Tisi koji nosi ime po sveučilišnom profesoru, matematičaru i romanopiscu Andriji Dugoniću (1740.-1818.). Značajan izvor podataka o ovoj temi jest knjiga dr. sc. Ladislava Heke Dalmatini (Bunjevci) u slobodnim kraljevskim gradovima Segedinu i Subotici (nakladnici: Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata i Znanstveni zavoda Hrvata u Mađarskoj, 2015.) koja je predstavljena 22. siječnja 2016. godine u Subotici.

Jedna skupina Hrvata, odnosno Dalmatina (Dalmata), došla je u Segedin već u XVI. stoljeću predvođena Dubrovčanima, koji su se bavili trgovinom soli. Kasnije, 1687., bježeći pred Turcima, u grad se doseljava i skupina Dalmatina izbjeglica, predaka današnjih bunjevačkih Hrvata. Tako u tom gradu nastaje značajna zajednica Dalmatina koju povezuju zajedničko podrijetlo, jezik (dalmatinski) i katolička vjeroispovijest. „Tu skupinu Bunjevaca izbjeglica isprva nazivaju ‘katoličkim Racima’. Oni 1701. podnose zamolbu u dvorski ured u Beču da ih se službeno naziva Dalmatinima. Tek kasnije, u drugoj polovici XIX. i XX. stoljeću pripadnike te zajednice nazivaju Bunjevcima. Naziv Bunjevac se u Segedinu pojavljuje tek u drugoj polovici XIX. stoljeća, u nazivu ulice (Bunyevác sor) koja vodi od pošte do katedrale“, kazao je autor knjige Ladislav Heka.

U Segedinu su u to vrijeme živjele četiri etničke zajednice – Mađari, Srbi, Dalmatini i Nijemci. Svaka od njih živjela je odvojeno, a Dalmatini su bili naseljeni u centru oko središnje katoličke crkve. Međutim, kako su nakon stotinjak godina naučili mađarski jezik, zahvaća ih proces asimilacije. „Za razliku od Dalmatina u Subotici, koji su živjeli i u okolnim pustarama, segedinski Dalmatini su živjeli u centru grada. Onoga trenutka kada su naučili mađarski jezik više se nisu ženili samo između sebe, već i s Mađarima. Također, njihovi su narodni običaji brzo zaboravljeni s urbanim načinom življenja. Pomađariti se značilo je viši društveni status. Najviši stupanj dostigli su Grašalkovići, koji su bili knezovi, dakle hercezi. Nadalje, Josip Šišković bio je podmaršal general, imali smo i podmaršala Bajalića. Bajalići su u Segedinu najznačajnija obitelj Dalmatina, oni su se od XVI. stoljeća pa skroz do kraja XVIII. stoljeća izjašnjavali da su pripadnici i Dalmatina i mađarskoga naroda. I danas u Segedinu ima ljudi koji nose prezimena Dalmatina, ali se drže Mađarima“, pojašnjava Heka.

Hrvatsko stanovništvo u Ugarskoj susreće se pod raznim povijesnim nazivima – Dalmate, Dalmatini, Dalmatinci, Iliri, Iliri rimokatolici, Bunjevci, Bošnjaci, Toti, Raci, katolički Raci itd. Jedan od značaja ove knjige, kako smatra njezin urednik dr. sc. Slaven Bačić, je u tomu što je Heka napravio distinkciju između pojmova Dalmatin i Dalmatinac. „Dalmatinac je geografski pojam, a Dalmata, odnosno Dalmatin, je subetnički pojam“, navodi Bačić.

Također, Heka je prvi u stručnoj mađarskoj literaturi napravio jasnu distinkciju između Srba i Hrvata u Segedinu. „Do tada su svi južni Slaveni u Segedinu i okolici smatrani Srbima. Heka je pažljivom analizom imena, prezimena, vjeroispovijesti, načinom izbora u gradski magistrat, prilično jasno utvrdio da je u Segedinu bilo i Hrvata. Bilo ih je i u obližnjim naseljima, Sirig koji je danas dio Segedina, i u Deski. I tu su njegova istraživanja fundamentalna. Do podataka je došao na temelju arhivske građe u Segedinu i u Čongradskoj županiji“, kazao je Bačić.

Po njegovim riječima, knjiga predstavlja i veoma dobar izvor podataka o Hrvatima u Subotici. „Poseban hendikep za ovdašnje Hrvate se desio nakon Drugog svjetskog rata kada su mnogi od nas prestali biti bilingvalni, odnosno govoriti mađarski jezik. Prestala nam je biti dostupna mađarska literatura u kojoj ima najviše podataka o razdobljima kojima se Heka bavi. Knjiga se najviše temelji na literaturi Istvána Iványija, ali i novijih autora poput Lászlóa Magyara, Lászlóa Blazovicha, Lászlóa Szekeresa“, navodi Bačić.

Segedin je do statusa slobodnog kraljevskog grada došao ranije 1498., a Subotica 1779. godine. Uloga Dalmatina u povijesti oba grada je vrlo velika, i ona se može iščitati u ovoj knjizi. „Nema sumnje da su ti naši preci u Subotici i Segedinu izuzetno doprinosili svojim postignućima i životima, da su se ugrađivali u napredak tih naselja u određenim periodima. Mi smo danas još ovdje opstali, dok Bunjevaca, odnosno Dalmata u Segedinu već u XIX. stoljeću gotovo nema. Ali to ne umanjuje njihovu ulogu i značaj u izgradnji toga grada. Zanimljiva su prezimena Dalmata koja se spominju: Bajalić koje se spominje već 1663., Bernaković, Dejanović, Dugonić, Grašalković, Šišković, Ivanković, Kaić... Gotovo ista prezimena se javljaju i u Subotici što govori o nekakvim rodbinskim vezana, odnosno da je riječ o istoj etničkoj skupini“, rekao je povjesničar Stevan Mačković dodavši da se u zapisima subotičkog Magistrata od 1759. pa nadalje spominju termini „Dalmata“, „dalmatinski jezik“, „puk dalmacijanski“...

Termin Dalmatin (Dalmata) za Hrvate koristio se vrlo dugo, sve do početka XX. stoljeća na području od Novog Sada do Budimpešte, o čemu svjedoče popisi stanovništva. Jedno od pitanja koje se nametnulo prigodom predstavljanja knjige bilo je – od kojeg se perioda taj etnonim, prema dokumentaciji, a ne prema knjigama, počinje vezivati za Bunjevce?

Odgovor na ovo pitanje dao je Slaven Bačić: „Za stanovništvo koje danas nazivamo bunjevačkim Hrvatima korišteni su različiti nazivi u različito vrijeme od različitih izvora. I u samim popisima stanovništva do početka XX. stoljeća oni su se nazivali različito, čak i primjerice u dva susjedna sela. Katolički Raci je termin koji su koristili austrijski časnici. Isti se termin javlja u mađarskoj literaturi i bio je dugo, kroz čitavo XIX. stoljeće, oznaka za nas. U spisima franjevaca isključivo se nazivamo Dalmatama ili Dalmatinima. U gradskim izvorima smo se katkad nazivali Iliri ili Iliri rimokatolici. Stoga, po meni je najvažnije kako se zajednica samonazivala, a to je nesumnjivo naziv Dalmatin. Gašpar Ulmer, definitivno najbolji poznavatelj subotičkog arhiva za razdoblje do polovice XIX. stoljeća, mi je jednom kazao da se samo dva puta u spisima susreo s nazivom Bunjevac. Naziv Bunjevac se u Subotici počinje koristiti tek u drugoj polovici 1860-ih godina“.

Uvođenje etnonima Bunjevac, kako je naveo ravnatelj ZKVH-a Tomislav Žigmanov, ima veze i s politikama imenovanja, a tom temom bavili su se i znanstvenici Mario Bara i Robert Skenderović. „Njihova argumentacija je sljedeća: kada se počela stvarati moderna mađarska nacija, polovicom XIX. stoljeća, jača proces apsorpcije naroda koji su bili bez jače infrastrukture i visoke kulture. U slučaju Hrvata postojala je politika odvajanja onih etnonima koji su prostorno vezani za Hrvatsku. Dalmatini su vrlo jasno bili etnonim koji je govorio o prostoru koji nije na teritoriju Ugarske, koji unutar sebe ima i taj etnički, distinktivni moment od ugarskog. Drugim riječima, uvlačenje etnonima Bunjevac imao je za cilj razoriti veze koje su postojale s povijesnom Trojednom kraljevinom i na taj način se veza sa prapostojbinom u nacionalnoj svijesti zapravo raskidala. Tako su nositelji moći vršili procese koji asimiliraju, zatomljuju...“, kazao je Žigmanov.

Predstavljanje knjige otvorilo je još jedno pitanje vezano za povijest ovdašnjih bunjevačkih Hrvata. Riječ je o dokumentu (folijaciji) u kojem Bunjevci traže dozvolu da se nasele u ove krajeve, a kojega osim Iványija, spominju i drugi autori poput srpskog akademika Slavka Gavrilovića. Član Odbora za povijest Bunjevačke matice Zvonko Stantić je, kako kaže, pokušao doći do ovog dokumenta u Austrijskom državnom arhivu i Ratnom arhivu u Beču, ali je dobio odgovor da im je ta folijacija nepoznata.

U dijalog o ovom pitanju uključio se Bela Tonković, koji se također bavi istraživanjem povijesti bunjevačkih Hrvata: „Nepoznata folijacija se odnosi na arhiv Dvorske komore i Tajne dvorske komore. Taj arhiv je bio jedinstven do 1920. i neke godine kada je došlo do požara i kada je otprilike dvije trećine tog arhiva izgorjelo. I ono što se uspjelo spasiti je dobilo novu numeraciju, novu katalogizaciju, jer se više nije mogao uspostaviti sustav stare katalogizacije. Mađarska delegacija pri Austrijskom državnom arhivu uspostavila je dio te stare katalogizacije. Treba tamo otići i listati. Dobijete kutiju u kojoj je snop nagorenih spisa, pa onda tražite...“

Predstavljanju knjige nazočio je i prof. dr. sc. Attila Badó, pročelnik Instituta za poredbeno pravo Pravnog fakulteta iz Segedina, koji je zahvalio publici što je pokazala veliki interes za ovu publikaciju njegova kolege Ladislava Heke.

Izvor: Hrvatska riječ (D. Bašić Palković)