U organizaciji Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, a u suradnji s Hrvatskim nacionalnim vijećem, 27. lipnja 2014. godine u Šidu je održan prvi ovogodišnji redoviti susret predstavnika hrvatskih kulturnih udruga. Na sastanku, koji je održan u prostorijama HKD-a Šid, bilo je riječi o dvjema temama: politici financiranja kulture manjinskih zajednica u Srbiji na primjeru Hrvata u Vojvodini u 2012. godini, o čemu je govorio ravnatelj ZKVH-a Tomislav Žigmanov, te analiza aplikacija na natječaje, koju je predstavio predsjednik Izvršnog odbora HNV-a Darko Sarić Lukendić.
Ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov je u svom izlaganju najprije iznio kronološki pregled organiziranosti i djelovanja hrvatske zajednice od prije devedesetih godina do danas.
„U socijalizmu nismo imali svoje škole i svoj predznak. Hrvati su pred devedesete godine bili bez organiziranih članova, a jedino je djelovala Katolička crkva kako na polju duhovnog, tako i na polju kulturnog i nacionalnog okvira. Do početka djelovanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata 2009. godine, hrvatska nacionalna manjina u Vojvodini nije imala nijednu profesionalnu kulturnu instituciju. Nedostajale su snažnije i jasne definirane inicijative iz zajednice da se stanje u ovom području unaprijedi, a veći problem je bio taj što nije postojala jasna platforma ili program državnih tijela po ovom pitanju. S druge strane, hrvatski sadržaji u programima kulturnih i znanstvenih ustanova i institucija od nacionalnog i pokrajinskog značaja i općina gdje žive Hrvati više su nego skromni. Danas se najveći dio kulturnoga života hrvatske manjinske zajednice zbiva u četrdesetak hrvatskih kulturnih udruga, koje predstavljaju najvidljiviji i najmasovniji segment hrvatske kulturne scene u pokrajini. Više od dvije trećine udruga osnovane su nakon 2003. godine, a samo jedna četvrtina ima vlastite prostorije za svoj rad i svi imaju problema s financiranjem, jer nema proračunskih redovitih primanja“, kazao je Žigmanov.
Kultura manjinskih zajednica u Srbiji financira se proračunski, što znači da je financiranje redovito, kroz sadržaje koji se realiziraju u kulturnim i znanstvenim ustanovama i institucijama od strane tijela državne uprave, drugi oblik je redovito financiranje također iz proračuna, a treći je putem natječaja što ih raspisuju tijela državne uprave.
„Ono što vrijedi jest da Hrvati u Vojvodini dobivaju premalo sredstava, dok iskustva drugih manjina – napose mađarske i slovačke, tomu su suprotna. Ukupna sredstva koja je 40-ak hrvatskih udruga u Vojvodini dobilo 2012. godine od svih instancija državne uprave putem javnoga natječaja iznose nešto više od 10.600.000 dinara, što je iznimno malo i imajući ovaj podatak na umu, ne treba se čuditi što postoji ne samo siromašna već i niska kvaliteta kulturne produkcije u hrvatskoj zajednici u Vojvodini“, rekao je Žigmanov.
Zaključio je kako u Srbiji ne postoji konzistentna, na načelima pravednosti utemeljena i prema potrebama manjinskih zajednica projicirana politika financiranja kultura manjinskih zajednica. „Trebalo bi doći do većeg broja hrvatskih sadržaja u kulturnim i znanstvenim ustanovama i institucijama i nastaviti s izgradnjom onih institucija koje se financiraju izravno iz proračuna i uložiti napore da sredstva koja osigurava država Srbija, a koja se dijele putem natječaja, budu neusporedivo veća od dosadašnjih“, kazao je on.
Analizu aplikacija hrvatskih udruga na natječaje predstavio je predsjednik Izvršnog odbora HNV-a Darko Sarić Lukendić. Analizom razdoblja od posljednje tri godine utvrđeno je kako je želja i projekata znatno, i to čak 6,5 puta više nego što je raspoloživih sredstava. Prilikom izlaganja, Sarić Lukendić je predočio nekoliko prijedloga kako bi hrvatske udruge mogle dobiti sredstva: „Naše kulturne udruge moraju se otvarati i prema natječajima koji se odnose na građanske manifestacije, odnosno manifestacije ili projekte na koje mogu aplicirati svi, a ne samo predstavnici hrvatske nacionalne zajednice. U tom smislu treba osmisliti i odgovarajuću vrstu manifestacije ili projekt, koji bi bili prihvatljivi kako za očuvanje hrvatskog kulturnog identiteta, tako i suvremene hrvatske kulture u pojedinim segmentima, a tako i sa stanovišta onoga tko ta sredstva dodjeljuje, bilo da je u pitanju lokalna samouprava, Republika ili Pokrajina. Ovo je pitanje tim prije značajnije, jer je ovo put ka kojem moramo ići, jer za nekoliko godina, nadamo se, svi ćemo biti članovi Europske unije, a onda će biti važno da svoje aktivnosti i projekte dimenzioniramo spram europskih brendova, a ne zatvaranju u svoje mikro sredine, nego se moramo otvarati prema vani. Ovaj korak prema otvaranju drugima je nekakav prijelazni korak prema osposobljavanju jednog broja naših udruga da danas-sutra apliciraju pred međunarodne predpristupne fondove, koji će biti dostupni Republici Srbiji u procesu pridruživanja EU“, rekao je Darko Sarić Lukendić.
I predstavnici udruga iznijeli su neke od svojih prijedloga kako bi se mogla povećati sredstva, a jedan od prijedloga izložio je i predsjednik HKD Vladimir Nazor iz Stanišića Ivan Karan: „Hrvatska zajednica je mala i nejaka i ne može utjecati na Republiku i Pokrajinu, ali zato može imati utjecaja na lokalnoj razini. Problemi su prvenstveno u kriterijima, a primjer je bio upravo Sombor. Bio sam usamljen u ideji da se kriteriji mijenjaju, kao što je to učinjeno u Ministarstvu kulture i informiranju RS i Pokrajinskom tajništvu za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice i Gradu Subotici. Nije nama kriva vlast, nego naši predstavnici i udruge i nitko nam neće pomoći ako ne pomognemo sebi samima. Primjerice, mi ne koristimo u Gradu Somboru neutrošena sredstva za rad koreografa, jer hrvatske udruge ne apliciraju. Trebaju se procijeniti projekti i prema tome da se dodjeljuju sredstva i dobro je da je HNV uveo projektno financiranje kulturnih udruga, jer nekada su izražene potrebe nerealne. Predlažem da se učini nešto što ne ovisi o drugima i da napravimo manifestaciju od značaja za zajednicu s većom zastupljenosti društava. Također, da HNV većom svotom sredstava financira redovitu djelatnost, da udruge prate hrvatske i lokalne medije i natječaje u njima i da više i bolje radimo i ne tražimo krivca u drugima.“
Jedan od prijedloga bio je i da hrvatske kulturne udruge prošire svoje aktivnosti na prekogranične sadržaje, a jedna od potreba udruga je edukacija u pisanju projekata.
Tekst: Suzana Darabašić