Studentice Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta iz Zagreba predstavile su rezultate svojih terenskih istraživanja tradicijske baštine šokačkih Hrvata u Beregu i Monoštoru koja su rađena s proljeća ove godine. Predstavljanje je organizirao Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata u okviru njihova XXXIV. znanstvenog kolokvija koji je održan u Monoštoru, 3. studenoga 2014. godine.
Pozdravljajući nazočne na kolokviju, menadžerica za kulturu ZKVH-a Katarina Čeliković istaknula je značajan doprinos profesorice dr. sc. Milane Černelić, pod čijim mentorstvom se ova istraživanja i organiziraju. „Da nema nje mnogo toga se o nama bi ni znalo, barem ne na onaj način kako to radi znanost“, kazala je Čelikovićeva.
Studentice iz Zagreba terenska su istraživanja provodile proljetos u Beregu, Monoštoru, ali i Somboru, gdje također žive šokački Hrvati podrijetlom iz Berega i Monoštora. Ponovni boravak u Monoštoru iskoristile su da u razgovoru s kazivačima dopune svoja istraživanja. Teme koje su studentice odabrale raznovrsne su i zanimljive.
Katarina Dimšić prezentirala je istraživanja koja osvjetljavaju ulogu svekrve u predsvadbenom običaju rakije i njezinu pjesmu groktanje. „Za Monoštor i Bereg specifična je pjesma koju svekrva pjeva, i kojom prosi djevojku. Koliko sam ja upoznata, to je jedino običaj u ta dva sela. Svekrva pjeva ili ‘grokti’, pjeva pjesmu koja ima specifičan zaziv – ‘oj’, što je vjerojatno moguće da su ostaci pjesama iz dinarskih krajeva odakle su se Šokci doselili“, kazala je Dimšić.
Korist za zajednicu
Profesorica Černelić podsjetila je da su etnološka istraživanja bačkih Hrvata, koja provode studenti iz Zagreba, počela 2011. godine. „Ova istraživanja imaju dvostruku funkciju. Jedna je da naši studenti steknu istraživačku praksu, jer oni u okviru svojih nastavnih obveza odlaze na teren i istražuju teme koje uglavnom sami odaberu. Drugo, nastojimo da sve što se istraži bude korisno za zajednicu koju istražujemo, da se zabilježi i objavi te ostane kao trajni spomen“, istaknula je prof. Černelić.
Svečana tradicijska, šokačka nošnja, u suvremenom životu mnogo se češće nosi u Monoštoru, nego li u Beregu. „Monoštorci, ili točnije Monoštorke, svoju šokačku nošnju nose za potrebe nastupa KUD-a, na blagdane, na nedjeljnu misu, a rjeđe i na svakodnevne mise, a neke od žena nošnju oblače i u svatove i na ‘krstike’. U Beregu je priča sasvim drugačija jer se nošnja oblači samo za nastupe KUD-a i za krizmu“, kazala je prezentirajući svoje istraživanje Lucija Halužan.
Razvoj ruralnog turizma u Monoštoru počeo je prije desetak godina. Motivacija za bavljenje turizmom je dodatna financijska zarada, a motivi su i osobne jake uspomene iz djetinjstva i općenito želja za očuvanjem tradicije, rezultati su do kojih je tijekom svojih istraživanja o ruralnom turizmu u Monoštoru došla Iva Grubiša.
Studentica Sara Mikelić bavila se narodnom medicinom i kako je rekla citirajući jednu svoju kazivačicu „koristilo se za liječenje što je tko imao“. Zova, iva, kamilica koristile su se kao čajevi, sirupi, masti i kao dodatak rakijama. Jedan od narodnih lijekova je i svinjska mast, koja se koristila za obloge, ali i slanina koja se stavljala na rane. Mikelićeva se susrela i s jednim narodnim liječnikom koji je nekada u Monoštoru vadio zube, ali i s dvije osobe u Beregu koje namještaju kosti. Zajedničko narodnim liječnicima jest da svoje usluge ne naplaćuju.
U Monoštoru i Beregu još uvijek postoje ljudi koji se bave starim zanatima kao što su klompar, rogozar, ćurčija, korpar, a njih je istraživala Martina Novosel. „Od starih zanata danas se ne može živjeti, ali to može biti dodatna zarada. Kazivači ispred zarade ističu ljubav prema tradicijskoj kulturi i prema samoj proizvodnji navedenih predmeta. Svi moji kazivači odgovorili su da nisu sigurni koliko će se ti zanati održati“, zaključila je Novoselova.
Gabriela Paradžik i Andrea Višak bavile su se posmrtnim običajima, s posebnim osvrtom na posmrtne pjesme. „Prvotna ideja bila nam je baviti se tradicijom naricanja, ali smo temu proširile, jer smo otkrile pučke pjesme koje se pjevaju u Monoštoru i Beregu, tijekom sprovoda, i one su postale centralni dio našeg rada“, kazala je Paradžik.
Tekst: Z. Vasiljević
Fotografije: Ivan Andrašić
