Međunarodni znanstveni skup na temu „Europa i kršćanstvo“ na kojemu je sudjelovalo 20-ak sociologa, politologa, teologa i filozofa s prostora bivše Jugoslavije održan je 16. i 17. srpnja 2013. godine u Subotici, u okviru Festivala europskog filma. Dio je to programa obilježavanja 1700 godina od donošenja Milanskoga edikta, što ga zajedno realiziraju Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotička biskupija i Otvoreno sveučilište.
Milanski edikt bio je mudar i praktičan potez, čija je osnovna vrijednost tolerancija, zajednički je stav svih sudionika. Međutim, po riječima povjesničara religije Mirka Đorđevića, za taj akt, a posebno za cara Konstantina, vezano je mnoštvo stereotipa i neznanja: „Konstantin, koji je za pravoslavce svetac i ravan apostolu, bio je surov vladar, tiranin. On je napravio mudar politički kompromis, jer je osjećao da su kršćani snaga i da se drevne religije polako povlače ili nestaju te sklapa 'Savez trona i oltara'“. Taj savez i danas je aktualan, osobito kada je riječ o istoku i jugu Europe.
Za biskupa Zrenjaninske biskupije, monsinjora Lászlóa Németha, on je čak i nužan: „Religija, ako je bez političke kontrole države u smislu demokratskog sustava, onda može biti ili indiferentna ili fundamentalistička. S druge strane, država bez vjerskih i religijskih vrijednosti postaje apsolutistička i totalitarna. Najbolji primjeri za to bili su komunizam i fašizam“.
Sociolog religije iz Sarajeva Ivo Cvitković u svom je uvodnom govoru postavio nekoliko pitanja na koje danas nije moguće dati jednoznačni odgovor. Takvo je, recimo, ono o tome može li se Europa zvati kršćanskom samo na temelju činjenice da se 78 % njenih stanovnika tako deklarira, a da pri tome nedjeljom, umjesto na misu, 90 % tih istih kršćana odlazi u šoping! Mnogo je gora situacija kada je riječ o toleranciji kao suštinskoj odrednici Milanskog edikta, jer, tvrdi Cvitković, zajednički osjećaj većine europskih kršćana vezan je za strah od narastajućeg islama, a unutar samih kršćana i onaj međusobni: pravoslavaca od katolika i obratno. Za sam vrh negativnih primjera on je ostavio nas same: države nastale iz republika bivše SFRJ u kojima su crkve postale perjanice ekstremnog nacionalizma.
I sociolog religije Sergej Flere sa Sveučilišta u Mariboru smatra da sprega države i Crkve, posebno onih privilegiranih (tzv. historijskih), nikome nije donijela ništa dobro. Po njegovim riječima to je dovelo do toga da su tzv. historijske crkve postale „lijene i arogantne“. Zbog toga je on ponudio praktično rješenje: „Crkve treba staviti na 'tržišnu utakmicu', jer bi natjecanje između vjerskih zajednica doprinijelo poboljšanju kvaliteta vjerskog života u Europi. Drugi pozitivni rezultat bio bi i njihovo, prijeko potrebno, unutrašnje profiliranje“.
Susret kršćanstva i Europe, po riječima filozofa Álpára Losoncza iz Temerina, bio je „duboko nesretan“, jer je nastao na logici neprijateljstva, i to prema islamu. Tragovi toga neprijateljstva, istaknuo je on, prisutni su i danas. Jedan od plastičnijih primjera koje je naveo svakako je onaj po kojem se ideja slobode, jednakosti i bratstva u Francuskoj i danas (214 godina nakon Revolucije) u praksi provodi na orwelovski ravnopravan način: što vrijedi za Francuze, ne vrijedi za ostale, posebno muslimane. Jedan od njegovih zanimljivih zaključaka svakako je i onaj da je moderan svijet danas u znaku kave bez kofeina i piva bez alkohola. U taj koktel on je umiješao i religiju bez žrtve, odnosno vjeru kao omotač bez sadržaja. Za početak, smatra on, kršćanstvo bi se ponovno moglo početi baviti kritičkom mišlju. O sebi, a onda i o Europi.
Pitanje „Može li biti mira u Europi ukoliko mira nema među religijskim zajednicama u njoj?“ podijelilo je sudionike drugog dana znanstvenog skupa „Europa i kršćanstvo“. Po riječima Ive Cvitkovića utjecaj religije danas je precijenjen, jer kapital ima daleko veću ulogu u pitanjima rata i mira. Toliko veliku da je, po riječima teologa Dragomira Jankovića, kapital(izam) postao „nova religija“ kojoj se klanjaju i politika i vjerske zajednice.
Ipak, u zaključnim riječima politologa Boška Kovačevića religija, a posebno kršćanstvo, mogli bi u budućnosti predstavljati ozbiljan poticaj da se ode korak dalje u moralnom preporodu Europe. U svom uvodnom izlaganju on je, međutim, postavio pitanje kako uskladiti „vjeru i razum“ u vremenu koje sve više favorizira moralni individualitet. „Ne mislim da religijske organizacije trebaju biti nevladin sektor, ali mogu biti samostalne civilne adrese da bi ostvarile ne samo dijalog među sobom nego pridonijele pomirenju različitosti u društvu i afirmaciji temeljne vrijednosti življenja“, rekao je Kovačević.
A da bi doprinijele pomirenju, bio je stav filozofa Tomislava Žigmanova, vjerske zajednice se prvo moraju suočiti s istinom sebi. U svom izlaganju o baštini Europe on je rekao da su tri ključne stvari u njenoj historiji generirale zlo: eurocentrizam, odnosno ekskluzivnost u odnosu spram Drugoga; kolonijalizam (izrabljivanje drugih) i nasilna ubojstva kao način razrješenja susreta s Drugim, što je kasnije vrhunilo u genocidu. U svemu tome, kaže Žigmanov, nemalu ulogu imalo je i kršćanstvo, ali je priznanje stiglo relativno kasno, tek nakon Drugoga svjetskog rata, kada su se mnogi opisani zločini odvijali i na tlu same Europe. Po njegovim riječima, tek nakon priznanja vlastite krivnje, moguć je dijalog s drugim. On je istaknuo da je u tom procesu veoma bitno i vraćanje religijskih zajednica svom izvornom poslanju: djelovanju na načelima ljubavi, istine i pravde.
Navodeći nedavni susret vrha Srpske pravoslavne i Katoličke crkve u Zagrebu, sociolog religije Ivan Markešić rekao je da je on prošao bez međusobnih molbi za oprost patrijarha Irineja i kardinala Bozanića za zločine koji su ime dviju konfesija činili „vjernici“ u uniformama srpske i hrvatske vojske. Markešić je istaknuo da je za razumijevanje tog „straha od oprosta“ veoma bitno u obzir uzeti i politički kontekst. „Predstavnici crkava u tako osjetljivim stvarima gledaju prije svega što će na to reći politika, odnosno državni vrh. I sve dok kršćanstvo ne bude slobodna religija, mi molbe za oproštenje nećemo dočekati“, smatra Markešić.
Od „ritualnih izvinjenja“, koja su tražili i bivši predsjednici Hrvatske i Srbije Stipe Mesić u Beogradu i Boris Tadić u Srebrenici i na Ovčari, za Đokicu Jovanovića s Filozofskog fakulteta u Beogradu mnogo je važnije da države i službeno priznaju krivicu tako što će raditi na poimeničnom utvrđivanju stradalih i njihovih dželata. Kako je naveo, umjesto države, to u Srbiji još uvijek radi samo Nataša Kandić iz Fonda za humanitarno pravo.
Ističući da je „kršćanski kajati se“, dekan Evanđeoskog teološkog fakulteta u Osijeku Peter Kuzmič rekao je da na taj način nije skinuta odgovornost s lidera vjerskih zajednica, prije svega Katoličke i Srpske pravoslavne crkve. „Zločine s početka devedesetih u Vukovaru mogli su spriječiti i svećenici i sveštenici i opatice i monahinje samo da su pozvali vjernike na pohod na zajedničku molitvu. Jedan takav čin utišao bi topove i oružje s obje strane. Ali, to nijedna od njih nije učinila“, rekao je Kuzmič.
Pitajući se gdje su danas novi luteri, gandiji ili mandele Kuzmič je zaključio raspravu o odgovornosti religijskih zajednica. A ona se, po riječima Žigmanova, ogleda i u nečinjenju kada je riječ o krucijalnim društvenim pitanjima, kakva su ubojstva, pljačke ili korupcija na državnoj razini. Šutnja i nečinjenje u takvim situacijama, smatra on, je grijeh.
Uz konstataciju da se tijekom dva dana pokušalo na više razina rasvijetliti relacija između Europe i kršćanstva, ali i drugih religijskih zajednica, Boško Kovačević završio je skup riječima da će radovi i rasprave biti objavljeni u časopisu Vojvođanske politološke asocijacije ili u posebnom zborniku.
Tekst: Zlatko Romić
Fotografije: Festival europskog filma Palić
