U Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata je 29. lipnja 2016. godine predstavljena knjiga Ivana Mihalovića Praktična ilirska gramatika (Gyakarlati ilir Nyelvtan) u izdanju Ogranka Matice hrvatske iz Osijeka. O knjizi su govorili dr. sc. Stjepan Blažetin, ravnatelj Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj, dr. sc. Jadranka Mlikota s Odsjeka za hrvatski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku, priređivačica i suautorica pogovora te dr. sc. Ana Lehovcki – Samardžić s Katedre za mađarski jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku, suautorica pogovora.
Pozdravljajući prisutne Tomislav Žigmanov, ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata skrenuo je pozornost na to kako se o jezikoslovnoj baštini o Hrvatima u Ugarskoj još uvijek premalo zna. Važnost ove knjige ogleda se u tome što ona svjedoči o činjenici da su Hrvati u Ugarskoj bili dionici zahtjevnih kulturnih praksi u svoje vrijeme, te da bez obzira na to što je povijest bila bogata, nju još uvijek ne prati i zahtjevna, vremenu primjerena stručna interpretacija. U tom smislu je gesta mladih znanstvenica iz Osijeka i nakladnika Ogranka Matice hrvatske više nego pohvalna.
U ime nakladnika prisutnima se obratio dr. sc. Borko Baraban. Istaknuo je da je Ogranak Matice hrvatske iz Osijeka najveći izdavač izvan Zagreba, čija je misija poticati mlade znanstvenike i njihove ostvaraje. Istaknuo je kako pretisak Ilirske gramatike Ivana Mihalovića za ogranak Matice hrvatske ima poseban značaj, jer, osim što predstavlja veliko značenje za nacionalnu filologiju, ona predstavlja kako međunarodnu tako i međufakultetsku poveznicu u gradu Osijeku.
Stjepan Blažetin govorio je o kontekstu u kojem je knjiga nastala. Prostor između Osijeka, Subotice i Pečuha je prostor koji je stoljećima zajedno funkcionirao, a isti prostor iznjedrio je i ovu knjigu. Ona dolazi u vrijeme kada nakon 1867. godine na navedenom prostoru počinje funkcionirati kapital. Elitama, kako političkim tako i gospodarskim, postalo je jasno kako ukoliko hoće na ovom prostoru profitirati i kontrolirati hrvatske nacionalne težnje, moraju isti upoznati. Za to su trebali imati ljude koji poznaju hrvatski jezik. U tom vremenu nastalo je nekoliko gramatika i rječnika. Sve te gramatike i rječnici imali su praktičnu namjenu, prije svega trebali su poslužiti službenicima mađarske vlade za učenje jezika. Mađarskoj državi bilo je važno na ovim prostorima ojačati mađarski identitet i prisutnost, a kako se to ne može uraditi silom, način je bio da se upozna taj drugi element.
Jadranka Mlikota navela je kako je Mihalovićeva Ilirska gramatika ostala nezapažena u povijesnim i jezikoslovnim priručnicima, a razlog tome vidi u činjenici što je Mihalović stvarao izvan trojne kraljevine, ali i stoga što Mihalovićevi priručnici nisu ostali sačuvani u hrvatskim kulturnim i znanstvenim institucijama. Pretisak gramatike nastao je u okviru znanstveno-istraživačkoga projekta koji je nosio naziv Hrvatsko-mađarski jezikoslovni dodiri u drugoj polovici XIX. stoljeća koji je financiralo Sveučilište J. J. Stossmayer u Osijeku. Gramatički priručnik sastoji se iz dvaju dijelova. Prvi dio je gramatika ilirskoga jezika kojoj Mihalović pridružuje mađarsko-ilirski rječnik.
Gramatiku hrvatskoga jezika piše na mađarskome jeziku i namjenjuje ju ponajprije Mađarima za učenje hrvatskoga jezika. Što se tiče normativnih obilježja, ona se po svemu uklapa u hrvatske normative tijekove druge polovice XIX. stoljeća. Ta činjenica ide u prilog tvrdnji da su se prekogranični autori uvijek smatrali dijelom cjeline svojega naroda. Zato se gramatički priručnik smatra vrijednim prinosom hrvatskog jezičnog identiteta među Hrvatima u Ugarskoj.
Ana Lehocki – Samardžić istaknula je kako su na ovom projektu imali veliku pomoć mađarskih kulturnih i znanstvenih institucija, prije svega Katedre za kroatistiku Sveučilišta u Pečuhu, Znanstvenog zavoda Hrvata u Mađarskoj i dr. Ono što smatra iznimno važnim nije sama činjenica da je djelo nastalo na mađarskom jeziku, već na koji način je mađarski jezik ugrađen, odnosno na koji način bi se ovo djelo kasnije moglo istraživati s metodološke strane. Gramatike XIX. stoljeća su prijelazni oblici s klasičnih gramatika i modernih gramatika kakve danas poznajemo. Taj prijelazni oblik značio bi da su između znanstvenog i praktičnog. U Mihalovićevoj gramatici naglašeno je usvajanje, a ne učenje jezika kroz poredbeno navođenje primjera i kroz zadatke. To je jedno od obilježja modernih gramatika, nešto što se trenutno pokušava uvesti u gramatike stranih jezika.
Izvor: Hrvatska riječ (Aleksandra Prćić)