Dio intervjua ravnatelja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata za tjednik "Hrvatska riječ", objavljenog u broju 326 od 5. lipnja 2009.
Trenutačno u Vojvodini ima trideset mjesnih udruga kulture. Opremljenost udruga je vrlo slaba - samo 9 udruga ima kakav-takav prostor za rad * Treba, naime, znati da je kultura sustav koji ne počiva samo na produkciji novih proizvoda, nego i na njihovoj klasifikaciji, evaluaciji, valorizaciji * Postoje veliki deficiti u nas - sjećanje nam je visoko neinstitucionalizirano i podosta nesistematizirano
Osnovan u ožujku prošle godine, Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata sve je prisutniji u životu hrvatske zajednice. Ova, prva profesionalna ustanova u kulturi vojvođanskih Hrvata, napravila je prvi ozbiljniji pregled stanja hrvatskih udruga kulture u pokrajini, te započela s otvaranjem niza pitanja vezanih za probleme u kulturi vojvođanskih Hrvata. O aktualnim projektima te planovima rada Zavoda za naš tjednik govori ravnatelj ove ustanove Tomislav Žigmanov.
HR: Na prvom sastanku s predstavnicima hrvatskih udruga najavljeno je održavanje edukativnih jednodnevnih seminara. Što će biti teme tih seminara?
Teme će biti iz raznih područja, a bit će primarno usmjerene na potrebe udruga, no sve edukacije se trebaju sabirati u jednome cilju, a to je jačanje kapaciteta hrvatskih udruga kulture, što je u dosadašnjim nastojanjima u području kulture bilo posve zanemareno. Već sada je vidljivo da postoji potreba za održavanjem seminara iz planiranja, organiziranja i realiziranja kulturnih manifestacija, zatim o upravljanju organizacijama, o odnosima s javnošću, kreiranju kulturnih politika i kadrovskom jačanju za njihovu provedbu, o načinima dolaženja do sredstava odnosno »fundraisingu«... Sve su to vještine i znanja koja ljudi aktivni u udrugama još uvijek ne posjeduju u dovoljnoj mjeri. Naravno, jedan dio tema moći će definirati i same udruge, s obzirom na njihovo razumijevanje potreba.
HR: Kako ocjenjujete stanje u hrvatskim udrugama, nakon ankete koju je Zavod proveo? Na kojim bi pitanjima, u cilju osnaživanja amaterizma, trebalo raditi i u cilju toga imate li neki model za podizanje kvalitete kulturne scene Hrvata u Vojvodini?
Anketiranjem udruga dobili smo više nego zanimljive podatke o broju udruga i njihovoj opremljenosti, članstvu, o profilu sekcija i kulturnim praksama. Kako je ovo prvi puta da se radila ozbiljnija analiza aktualnog stanja i potreba hrvatskih udruga, ovaj bi odgovor zahtijevao cijeli niz elaboriranih tema. Međutim, s obzirom na ovaj prostor, evo nekoliko opažanja. Trenutačno u Vojvodini ima trideset mjesnih udruga kulture, od kojih je jedna u reorganizaciji, i one predstavljaju najvidljiviji i najmasovniji segment hrvatske kulturne scene u pokrajini. Prema dobivenim podacima iz 21 udruge, nešto manje od 5 posto pripadnika hrvatske zajednice uključeno je u njihov rad. Opremljenost udruga je vrlo slaba - samo 9 udruga ima kakav-takav prostor za rad, a kada je u pitanju elektronička opremljenost udruge su najčešće ovisne o pojedincima i privatnim resursima. Samo 6 udruga ima svoju internetsku stranicu, dok se elektroničkom poštom služi dvije trećine udruga. Najbrojnije sekcije u udrugama su folklorne i glazbene koje okupljaju polovicu članstva, što se onda posljedično ogleda i u broju priredbi folklorno-tradicijskih odrednica (razne zabave, godišnji koncerti i sl.). Trinaest sekcija u 28 anketiranih udruga za ovu godinu ima prijavljeno oko 120 manifestacija, što znači da bi prosječno svaki treći dan trebala biti po jedna hrvatska manifestacija. Ovaj podatak ukazuje i na sljedeće - naša je kultura visoko manifestativna, a premalo je proiz-voda koji ostaju kao trajno kulturno dobro. S druge strane, izostaju pokrajinske smotre kulturnog stvaralaštva, što sve druge manjinske zajednice u Vojvodini imaju i to za svaku vrstu stvaralaštva. Isto tako, premda ne postoje jasni kriteriji za određivanje važnosti manifestacija, udruge ih vide kao vrlo značajne i najčešće izlaze izvan mjesnih okvira te bi, prema samoocjeni, naša vidljivost u kulturnoj ponudi pokrajine trebala biti daleko veća. Također je uočeno kako izostaje povezivanje sličnih udruga na sličnim programima. Posebno je naznačen problem financiranja i potrebe stvaranja racionalnije slike o financijskim izvorima, metodama traženja financijskih sredstava. Mi smo skloni ocjeni da je ovaj prostor još uvijek relativno slabo razvijen, za što postoje i objektivni razlozi, i da on uglavnom opstaje zahvaljujući entuzijazmu pojedinaca. Stoga bi trebalo sustavno pristupiti rješavanju problema financiranja, pri čemu je vidljiv ne samo nedostatak racionalne slike o tome tko sve i što se sve financira, već se kao problem pojavljuje i pomanjkanje znanja i vještina u dolaženju do novca. Stoga je potrebno učiniti napore u stvaranju mape donatora i tijela državne uprave - od lokalne do republičke, te podizanju kapaciteta za fundraising hrvatskih udruga kulture. Rekli smo kako kulturne prakse naših udruga pokazuju veliku zastupljenost folklorno-tradicijskih sadržaja, pa ukoliko se one hoće mijenjati, važno je postupno i sukladno mjesnim prilikama i kadrovskim potencijalima planirati, primjerice, predstavljanje knjiga, pisaca, javnih predavanja s temama iz kulture, okupljanja radi istraživanja lokalnih povijesti, prikupljanja etnografskog naslijeđa... Deficit komunikacije među udrugama i potreba za budućim modelima organiziranja, poput saveza hrvatskih udruga kulture na primjer, nameće se kao vrlo zanimljivo rješenje za programsku suradnju među udrugama.
Cjeloviti intervju možete pročitati na web stranicama "Hrvatske riječi".
