U svojemu je uvodnom izlaganju Sablić Tomić istaknula kako se povijest hrvatske književnosti ne može napisati sustavno i u cijelosti ako različiti regionalni centri ne pročitaju djela regionalne književnosti, ako se oni ne valoriziraju i ne stave u šire kontekste nacionalne književnosti. To je ujedno glavni odgovor na česta pitanja o razlozima za tzv. „segmentiranje" nacionalnog korpusa književnosti ili „separatizam". Poznato je, nastavila je Sablić Tomić, da je povijest hrvatske književnosti dobro pročitala, upoznala i usustavila autore dalmatinske književnosti, ali drugi dio nacionalnog prostora, sjeverniji, ostao je, uz nekoliko pokušaja usustavljivanja, i dalje nepročitan do kraja. Ako se, pak, želi cjelovit pristup nacionalnoj književnosti, ne mogu se neki prostori izostaviti, kao što je to bilo u slučaju „slavonskog teksta hrvatske književnosti". Ovaj motiv je bio razlogom da se devedesetih godina XX. stoljeća počnu objavljivati djela „nepročitanih" zavičajnih autora iz slavonskog prostora, što je naposljetku rezultiralo objavljivanjem knjige „Slavonski tekst hrvatske književnosti" (Helena Sablić Tomić, Goran Rem, Matica hrvatska, Zagreb, 2003.). Ona je plod dugotrajnog i sustavnog prikupljanja građe, rada na njezinoj periodizaciji i stavljanju u kontekst nacionalne književnosti. Sablić Tomić je također upozorila na postojanje još uvijek „nevidljivih" djela i autora nekih regionalnih hrvatskih književnosti, zbog čega je potrebno pristupiti čitanju hrvatske književnosti koju stvaraju Hrvati preko Drave, Save i Dunava, a koji kulturološki pripadaju nacionalnom prostoru, iako ih odvajaju čvrste državne granice.
Primjer slavonskog teksta hrvatske književnosti ukazuje također i na potrebu rušenja čvrstih kanona periodizacije koje je pružila nacionalna književnost. Pri tomu, naglasila je Sablić Tomić, zavičajnu književnost nije jednostavno kanonizirati, budući da nije bila ni pročitana, to jest nije bila nepoznata. Funkcija „slavonskog teksta" bila je ne toliko u davanju zgotovljene književnopovijesne slike ove regionalne hrvatske književnosti koliko upozoriti buduće povjesničare na nepročitane autore i njihovu „ugradnju" u korpus nacionalne književnosti. Regionalnu književnost treba nastaviti čitati i izvan granica Hrvatske, u Vojvodini, Mađarskoj, treba joj pronaći linije kontinuiteta da bi ona mogla funkcionirati kao aktualnost. Na taj način će se moći pokazati i međusobna ovisnost i „slaganje poetika" autora u različitim prostorima.
Kada je riječ o postupcima koje bi trebalo raditi u usustavljivanju regionalnih književnosti Sablić Tomić je ukazala na nužnost postojanja nekoliko procesa: čitanje autora - dekonstrukcija korpusa i referiranje pojedinaca u odnosu na nacionalni korpus; vidjeti specifičnosti zavičaja i usustaviti kanon te osobnu periodizaciju staviti u širi kontekst; jezik je pritom temeljna književna norma i kriterij za usustavljivanje, pri čemu, osim standarda, moraju se uračunavati i lokalni hrvatski dijalekti.
I za prostor Vojvodine trebalo bi, rekla je Sablić Tomić, primijeniti sličnu metodologiju, baštinjenu iz nacionalnog korpusa. Istodobno je potrebno prevladati inertnost koja postoji i s jedne i druge strane, zatim nadvladati sentimentalizam u pristupu i isfiltrirati one autore koji korespondiraju s književnošću u Hrvatskoj.
Na pitanje tko bi u Vojvodini trebao obaviti ovaj posao, Sablić Tomić je prepoznala dvije institucije: Maticu hrvatsku i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, od kojih prva baštini kontinuitet, a druga može osigurati istraživačko jezgro. Važno je i povezivanje sa hrvatskim sveučilišnim centrima kao što je Osijekom, zatim raditi na umrežavanju i koprodukciji s institucijama i pojedincima u Hrvatskoj, te na pozitivnom nametanju sebe u prostoru javnosti kako se ne bi dogodio slučaj „nevidljivog autora". Stoga je važno sudjelovati na znanstvenim skupovima, ali i pokretati radionice u kojima će se istraživati specifičnosti hrvatskog identiteta, organizirati kolokvije s određenim temama, davati studentima na čitanje djela, te sustavnim djelovanjem početi korak po korak otkrivati vlastitu književnu baštinu. Da je tako što moguće, pokazuje primjer Stjepana Blažetina iz Pečuha koji je objavio knjigu „Književnost Hrvata u Mađarskoj od 1918. do danas", a o toj je temi potom govorio na skupovima u Hrvatskoj i tako povjesničare književnosti upoznavao s naravi književnosti Hrvata u Mađarskoj. Bilo je sličnih pokušaja i na prostoru Vojvodine, objavljivanjem panorame romana hrvatske književnosti u Vojvodini Milovana Mikovića u „Književnoj reviji", kao i antologije hrvatskih pjesnika u Vojvodini Tomislava Žigmanova, čime se otvara mogućnost uključivanja vojvođanskih hrvatskih autora u nacionalni korpus.