Rodonačelnik plemenite obitelji Marković, Dujo Marković zaslužan je za doseljavanje Hrvata Bunjevaca na područje Subotice, Segedina i Baje 1687. godine. Austrijske vlasti postavili su ga za kapetana Sombora sa širokim ovlastima. Nakon njegove smrti isto povjerenje uživali su i njegovi sinovi Đuro i Matija Marković, koji su također bili somborski kapetani. Značajan trag, ne samo u Somboru već i na prostorima današnje Hrvatske i Austrije ostavili su i drugi članovi ove obitelji. Povijest Markovića detaljno je istražio povjesničar Vladimir Nimčević, koji je u novom broju Godišnjaka za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata objavio rad „Plemenita obitelj Marković u 17. i 18. Stoljeću“. Obitelj Marković bila je i tema LXIV. znanstvenog kolokvija Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, koji je održan u Somboru.
Duboki tragovi u povijesti
U svom izlaganju Nimčević je istaknuo da se obitelj Marković ne može promatrati samo kroz vojne već i kulturne zasluge.
„Oni u ove krajeve nisu došli samo kao osloboditelji od turske vlasti, već i kao kulturni heroji. Ove krajeve oni su dignuli u kulturnom i gospodarskom smislu. Bili su suci, inženjeri, članovi somborskog poglavarstva, projektanti revolucionarnih zamisli“, kazao je Nimčević.
Nedovoljno su Markovići poznati, iako razloga da se detaljno istraže članovi ove obitelji ima.
„Prvo, imali su udio u gradskim, županijskim i vojnim vlastima. Drugo, na njihovom primjeru lijepo se mogu uočiti, pa čak i sustavno pratiti kroz generacije, učinci procesa odnarođivanja podunavskih Hrvata. U njihovom slučaju to odnarođivanje nije se završilo mađarizacijom već germanizacijom. Stupajući u bračne veze s mađarskim i njemačkim obiteljima, Markovići su vremenom izgubili hrvatske identitetske sastavnice“, kazao je Nimčević.
Plemićka titula obitelji Marković dodijeljena je 1690. godine, a osim Duje Markovića pravo na tu titulu imala su i njegova djeca – kćeri i sinovi. Dujo Marković nije dugo uživao u tituli, jer je poginuo u bitci kod Slankamena 1691. godine. Nakon njegove smrti u službi austrijskog carstva bio je njegov sin Đuro, koji je također bio somborski kapetan. U istom razdoblju na povijesnoj sceni pojavljuje se i njegov brat Matija Marković. Sljedeća imena iz obitelji Marković su Marko i Josip, Matijini sinovi. Marko se posvetio vojnoj službi, a Josip će ostati upamćen kao zagovornik ideje povezivanja Dunava i Mostonge, mnogo prije izgradnje Velikog bačkog kanala.
„Idejni projekt nije pronađen, već samo sažetak. Ali i iz tih fragmenata vidi se da je on imao svjesnost o cjelini ovog prostora, jer je područje zapadne Bačke gledao kao cjelinu sa Slavonijom“, kazao je Nimčević.
Njegova istraživanja dotaknula su se druge polovice XIX. i prve polovice XX. stoljeća. U tom razdoblju značajni Markovići bili su Kalman i Bela, koji su istraživali povijest svoje obitelji. Bela Marković bio je svjetski poznat austrijski speleolog.
Okvir za vlastitu sliku
Za ravnatelja ZKVH-a Tomislava Žigmanova, koji je također nazočio kolokviju u Somboru, ovakva istraživanja lokalne povijesti jesu značajna.
„Nema veliki broj ovakvih skupova na kojima bi se na popularan način tematiziralo, naravno činjenično utemeljeno, ono što je važno. Bilo da je iz društvene kulturne ili političke povijesti ili prostora sadašnjosti. U tom smislu Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata je pokrenuo cijeli niz takvih aktivnosti, gdje pokušavamao progovoriti, znanstveno relevantno, kako bismo popularizirali određenu temu i s druge strane produbljivali vlastitu sliku o nama“, kazao je Žigmanov.
Izvor: Hrvatska riječ (Z. V. )
