Svima su nam dobro poznate filmske scene u kojima junak vođen prstom sudbine, šećući obalom oceana ili kakvoga mora pronalazi dobro zatvorenu staklenku s ispisanim papirnim zamotuljkom. Prostor i vrijeme u istom trenu postaju lako savladive kategorije, jer se u jednoj boci spajaju neizmjerne, pa i nemoguće udaljenosti. Sadržaj boce, odnosno poruka, virovito zahvaća junaka, ne ostavljajući mu prostora za izbor, i mijenja njegov život iz korijena. Kako veliki i dramatični trenutci, kakvi nezaustavljivi preokreti i igre sudbine! Tko ne bi poželio takav scenarij?!
Zbirka stihova Ante Vukova objavljena koncem 2013. godine u nakladi NIU „Hrvatska riječ“ iz Subotice nosi naziv „Boca bez poruke“. Evo nama paradoksa! Kako Vukovljeva knjiga, shvaćena u opisanom i nepogrešivo prvom asocijativnom kontekstu, može išta veliko prouzročiti u našim životima kada joj nedostaje osnovni sastojak – poruka!? Što nam može ova knjiga uopće pružiti? Naputaka ima dosta, pa krenimo redom.
Specifičan pogled
„Boca bez poruke“ je nastajala od prosinca 2011. do lipnja 2012. godine, u posljednjoj godini života Subotičanina Ante Vukova. Ovom knjigom pjesnik je ostavio svoje zadnje svjedočanstvo o životu i svijetu, monologe i ispovijesti vlastita modernog senzibiliteta. Riječi, pjesme, misli izviru i uviru jedne u druge usustavljujući cjelinu, otvarajući čitateljstvu specifičan pogled na trajanje. Nama, piščevim suvremenicima i sugrađanima, umjetnicima i običnim smrtnicima, kapitalistima neutaživih apetita, brzim dušama na antidepresivima, napaćenim zemljoradnicima, zadovoljnim ljudima, svima nama bez razlike Antina „Boca“ čini se da dolazi iz takvih daljina da nije sigurno da njen sadržaj možemo pojmiti. Pjesnik progovara iz krajnje osobnog kuta, nimalo sentimentalistički niti autobiografski, nemjerljivog s mentalitetom uobičajeno našeg i svjetski današnjeg. Kao da je s iskonskom mudrošću i iskustvom sadašnjeg trenutka vratio vrijeme i poslao poruku iz svijeta koji počiva na sasvim drugačijim temeljima. Ukazat ću ovom prigodom na neke od biografskih elemenata autora, kao što su umjetnost u obitelji, avangardna likovnost, studij indologije u Ljubljani, bavljenje kazalištem.
Sloboda, samoća i tišina
Nazivom knjige trebamo biti isprovocirani i izazvani na dijalog s drugim i drugačijim. Osnovno pitanje koje se nameće jest tko će se i hoće li se itko usuditi uroniti u pročišćujuću bjelinu sadržaja (prazninu) oblikovanu bujicama riječi „pijanog rječnika“ nesputanog pjesnikovog duha. Kao pravi subotički putnik, vozeći zahrđali bicikl i leteći zrakoplovima mašte, ne pomakavši se često dalje s mjesta na kojem jest, Vukov je sakupljao zrnca životnih mudrosti i od njih kao pravi vizionar izgrađivao bijele svjetove snivajući u slobodi, samoći i tišini (tri velike nepoznanice današnjemu čovjeku). Sve je u nutarnjem kretanju i ništa nije konačno, mogu slobodno dodati ispred Vukova ali krajnje prozaično i profano: sve još može biti dobro, i ti i ja, u ovome svijetu i društvu. Na ove moje nadovezala bih sljedeće Vukovljeve stihove: „kako je lijepo biti praznoglav / pred čednim i prostodušnim jutrom / bez utega na duši / raspjevana srca i neokaljane savjesti / kako je sjajno stajati praznoruk / u metežu buke / galame grmljavine i rafalne pucnjave / što kida živce nadahnutih smetenjaka“.
Ante Vukov čeka na nova čitanja incidentnih i anonimnih primalaca, među kojima smo svi mi, a kojima „Bocom bez poruke“ može mijenjati životne kurseve u holivudskoj maniri, protresti utabane „misaone“ naslage koje su izgubile boju i sjaj od prašine ili barem pružiti kvalitetno provedeno vrijeme uz knjigu.
Tekst: Nevena Mlinko
