„Knjižica i pjesmarica moj je skromni doprinos očuvanju narodnih običaja i popijevaka iz Petrovaradina, vezanih uz božićno vrijeme koje, uz Uskrs, čini najradosniju svetkovinu Rimokatoličke Crkve.“ Riječi su to prije svega skromnoga autora Petra Pifata, predsjednika Hrvatskoga kulturno-prosvjetnoga društva Jelačić Petrovaradin o svome uratku, koji možda nije opširan po broju stranica, ali je svakako značajan, a može se reći i presudan, jer je autor zahvaljujući njemu otrgnuo zaboravu bogatstvo starih božićnih običaja staroga Petrovaradina u župnim zajednicama župa Svetog Roka (Novi Majur), Uzvišenja svetog Križa (Stari Majur) i Svetog Jurja (Gradić), koji su najživopisniji bili u razdoblju između dva svjetska rata, u vrijeme kada je grad Petrovaradin bio gotovo stopostotno katolički grad nastanjen uglavnom Hrvatima.
Sam Petar Pifat u tome je pogledu napravio puno i prije objave ove knjižice-pjesmarice, i to svojim dugogodišnjim aktivnim djelovanjem čiji je cilj čuvanje identiteta petrovaradinskih Hrvata, napose kada je riječ o njihovoj glazbenoj i običajno-tradicijskoj baštini. Relevantnost napisanoga proizlazi također iz činjenice da je Pifat ujedno i župljanin i višegodišnji orguljaš župe svetog Roka u Petrovaradinu, da je svojedobno obnašao i dužnost voditelja i orguljaša u Biskupijskome svetištu Gospe Tekijske, a danas je neumorni sakupljač podataka o prošlosti Petrovaradina koji, među ostalim, aktivno sudjeluje i pridonosi održavanju preostale različite tradicijske prakse petrovaradinskih Hrvata.
Na 44 stranice spomenute knjižice, koja je ujedno i pjesmarica, isprepliću se notni zapisi pjesama koje se u Petrovaradinu izvode od početka adventa do blagdana Bogojavljenja, s opisima petrovaradinskih običaja božićnoga vremena. Autor se pritom služio i postojećom glazbenom literaturom koju je pronašao (treba istaknuti djela Stanislava Prepreka i Ilije Okrugića), a važnu komponentu u njegovu istraživačkome radu i nastanku samog uratka imala je naracija kazivača, od kojih neki više nisu živi, pa knjižica u tome pogledu još više dobiva na značenju. Među kazivačima su bili: Melhior Pifat, Ljerka Deman, Marija Brakus, Nevenka Župančić, Josip Pokas. Autor je zahvaljujući njima uspio od zaborava trajno otrgnuti živa sjećanja ljudi koji su u Petrovaradinu doslovno živjeli te običaje i koji su mu sa stajališta suvremenika prenijeli značajke pojedinih običaja. Uz to, sadržaj knjižice popraćen je fotografijama koje zorno prate i upotpunjuju napisano učinivši ga tako još dokumentiranijim i time vjerodostojnijim. Fotografije su ustupili Zlatko Gegenbauer, Davor Martinčić, Zlatko Vuković, Nevenka Župančić i Ivana Zorić.
Sadržaj knjižice odijeljen je u više poglavlja, a to su: Uvodna riječ, Vrijeme adventa, Badnji dan – Badnjak – Dječje čestitanje Badnjeg dana i Dječje čestitanje Božića na Badnju večer, Božić, Šibari, Note božićnih popijevaka, Literatura. Kada je riječ o dijelu knjižice koji donosi notne zapise, treba istaknuti važnost Ilije Okrugića Srijemca, koji je značajni broj istih napisao, a neke od njih je uglazbio. Okrugić, opat i dugogodišnji petrovaradinski župnik, hrvatski preporoditelj te neumorni graditelj tekijske crkve i ravnatelj tekijskoga svetišta, bio je ujedno i veliki promicatelj Marijine slave te je spjevao i niz marijanskih pjesama koje hodočasnici, a i župljani u Petrovaradinu, i danas rado pjevaju, pa duh Ilije Okrugića Srijemca kroz njih živi čak i 192 godine nakon svoga rođenja te 122 godine nakon smrti. Među notnim zapisima čitatelji tako mogu naći: Ustajte, pastiri; Hajd'mo, Hajd'mo; Gloria; Slava Bogu; Danas se čuje; O Isuse, poljubljeni; I ti zboru od pastira; Vjerujem u tebe; O Isuse, ti sunašce; Oj Djetešce moje drago; Pojmo glasno; Veselje ti navješćujem; Vesel'te se kršćani.
U članku za Hrvatsku riječ od 7. ožujka 2018. godine posvećenom Jelačićevom tradicionalnome božićnom koncertu na kojemu je i predstavljena ova Pifatova knjižica, novinar Marko Tucakov zabilježio je: „Za one koji žele sudjelovati u jedinstvenom petrovaradinskom Božiću, to sada uopće neće biti teško kao što je bilo meni koncem 1990-ih. Ova knjižica je podsjetnik na to da je potrebno cijeniti naslijeđe lokalne tradicije, zabilježiti je, sačuvati i posvetiti njezinom prenošenju onoliko ljubavi koliko ona traži. Autor je nedvojbeno upozorio da 'taj i takav Petrovaradin, sa svojim prekrasnim običajima, ponosan na svoju povijest i bogatstvo, danas odaje zadnje znake života.'“
Naime, različiti su razlozi zašto je bogatstvo običaja danas mnogo slabije očuvano, zašto petrovaradinski Hrvati nisu u mogućnosti nastaviti život ovih običaja kao prije. Među njima su nepoznavanje vlastite tradicije, proces asimilacije i nestajanje strosjedilačkih obitelji petrovaradinskih Hrvata. Kako je i sam autor naveo u Uvodnoj riječi svoje knjižice božićnih običaja, ista bi trebala poslužiti kao svojevrsni naputak Petrovaradincima za tradicionalno slavljenje Božića, vlastitog zavičaju u kojemu žive ili su živjeli. Nadalje, uz pomoć knjižice trebali bi obnoviti spoznaju o svojoj bogatoj kulturi, a svekoliki kršćanski svijet, ponajprije Hrvati u Vojvodini, trebali bi „da upoznaju i prihvate kulturne vrijednosti kršćanskoga nasljeđa koje su stoljećima stvarane, oblikovane i utemeljivane u gradu Petrovaradinu“. Stoga ne smije više postojati nikakav izgovor za slabljenje božićne radosti u duhu starih blagdanskih običaja među hrvatskim zajednicama i to ne samo u Petrovaradinu, nego i šire, u cijeloj Vojvodini. HKPD Jelačić Petrovaradin preko 15 godina svojim primjerom pokazuje kako se to uspješno čini.
Recenzentica knjižice-pjesmarice Vesel’te se, kršćani je mag. bibl. et mag. educ. philol. croat. Marijana Mazalović, koja je ujedno i lektorica. Korektorica je Ljerka Deman. Za prepoznatljivo likovno oblikovanje i grafičku pripremu bio je zadužen Petrovaradinac mr. prof. Darko Vuković, a za tisak tiskara Alfagraf iz Petrovaradina. Knjižica je objavljena zahvaljujući potpori Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata i Hrvatskoga nacionalnoga vijeća iz Subotice.
Ivana Andrić Penava
