Najistaknutiji kipar hrvatske i jugoslavenske moderne u kiparstvu, Ivan Meštrović, autor je spomenika Pobednik, koji je postavljen na Kalemegdanskoj tvrđavi i neizostavni je dio gradske vizure prijestolnice Srbije, kao i jedan od njenih simbola. Ovaj hrvatski kipar je autor i spomenika Neznanom junaku na Avali, kao i središnjeg gradskog spomenika u Novom Sadu, statue Svetozara Miletića na Trgu slobode.

Spomenik Pobednik u Beogradu

Spomenik Pobednik svakako predstavlja najprepoznatlјiviji simbol Beograda. Nastao je u godinama pred Prvi svjetski rat, ali je njegovo uobličavanje trajalo neobično dugo. Spomenik u čast pobjede srpske vojske u balkanskim ratovima prvobitno je zamišlјen kao fontana, koja je trebalo biti postavljena u samom središtu Beograda, na Terazijama. Posao je povjeren jednom od najznačajnijih umjetnika s početka 20. stoljeća, hrvatskom vajaru Ivanu Meštroviću. On je do početka Prvog svjetskog rata izlio središnji dio fontane – Pobednika, u vidu nage muške figure koja u desnoj ruci drži mač, a u lijevoj sokola – simbole rata i mira.

Kada je počeo rat, figura je sklonjena u jednu kuću na Senjaku, zahvaljujući čemu je tijekom bombardiranja ostala neoštećena. Nakon završetka rata odustalo se od fontane, te je skulptura Pobednika postavlјena na visoki pijedestal u vidu dorskog stuba, ukupne visine 14 m.

Također, napuštena je i prvobitna zamisao da spomenik bude podignut na Terazijama. Zbog burnih reakcija tadašnjih Beograđana na figuru nagog muškarca, odabrano je novo mjesto, udaljeno od samog centra grada. Tako je spomenik postavljen na najuzvišenijem mjestu Beogradske tvrđave – na vrhu grebena iznad ušća Save u Dunav. Skulptura je licem okrenuta prema Savi i tada tek oslobođenim dijelovima Kralјevine Jugoslavije, simbolizirajući pobjedu u Prvom svjetskom ratu. Pod novim imenom Vesnik pobede, spomenik je svečano otkriven 1928. godine, povodom proslave desetogodišnjice proboja Solunskog fronta.

Krajem 2019. godine i početkom 2020. godine urađena je kompletna restauracija spomenika. Spomenik Pobednik je utvrđen za kulturno dobro 1992. godine.

Spomenik Neznanom junaku na Avali

Spomenik Neznanom junaku je monumentalni mauzolej na vrhu (511 m) brda Avale na jugoistoku Beograda, u općini Voždovcu. Graditelj spomenika je hrvatski kipar Ivan Meštrović, u suradnji s arhitektom Haroldom Bilinićem. Spomenik se nalazi na visini od 511 metara nadmorske visine i predstavlja vidikovac na Beograd. Do spomenika vode monumentalno stubište. Predsjednik Srbije na praznik 15. veljače, na spomeniku odaje počast svim poginulim srpskim vojnicima.

Gradnju spomenika prvi je inicirao jugoslavenski kralj Aleksandar I. Karađorđević i trebao je biti posvećen u spomen svim žrtvama Prvog svjetskog rata, ali godine upisane u spomenik (1912. – 1918.) pokazuju da spomenik nije posvećen samo žrtvama Prvog svjetskog rata, nego i žrtvama Balkanskih ratova 1912. i 1913. godine.

Grobnica perzijskog kralja Kira Velikog u Pasargadu u Iranu, koja je bila inspiracija Meštroviću za avalski mauzolej.

Spomenik je izgrađen u razdoblju između 1934. i 1938. godine na mjestu srednjovjekovne tvrđave Žrnova. Za gradnju je iskorišteno 8000 kubika crnog granita iz Jablanice, u Bosni i Hercegovini. Građevina je projektirana u neoklasičnom stilu i ima oblik grčkog hrama, a kao inspiracije Meštroviću za avalski mauzolej poslužila je grobnica perzijskom kralju Kiru Velikom iz Pasargada. Grob leži na pet uspravnih blokova granita i okružen je karijatidama koje drže krov. Karijatide na spomeniku simboliziraju majke poginulih vojnika, ali i narode i regije, koje su sačinjavale, ondašnju, Kraljevinu Jugoslaviju: Šumadinka, Panonka - Vojvođanka, Kosovka, Dalmatinka, Zagorka, Slovenka i Makedonka.

Spomenik Svetozaru Miletiću u Novom Sadu

Najznačajnijem vođi srpskog naroda u Habzburškoj monarhiji, poslaniku, advokatu i gradonačelniku Novog Sada, najveći i najprepoznatljiviji spomenik, podignut je 1939. godine u Novom Sadu. Matica srpska pokrenula je inicijativu za podizanje spomenika, a njen predsjednik Aleksandar Moč postavljen je za predsjednika Odbora za podizanje spomenika. Izrada spomenika povjerena je hrvatskom vajaru Ivanu Meštroviću.

Nakon što je spomenik Svetozaru Miletiću izliven već u lipnju 1939. godine, ubrzo je započela i rekonstrukcija trga ispred Gradske kuće, na kome je spomenik trebao biti postavljen. Kako se u tom momentu na trgu već nalazio spomenik Svetom Trojstvu (1781), i to veoma blizu mjesta predviđenog za budući Miletićev spomenik, nastao je problem. Rimokatolička crkvena općina se protivila uklanjanju tog religijskog znamenja, te je nađeno rješenje da se Sv. Trojstvo premjesti desetak metara dalje, na rub trga, neposredno ispred rimokatoličke Crkve imena Marijinog, gdje je ostao još kratko vrijeme poslije Drugog svjetskog rata, kada je spomenik konačno uklonjen.

Spomenik Svetozaru Miletiću, koji je postavljen na mramorno postolje ispred Gradske kuće u Novom Sadu, otkrio je tadašnji predsjednik Jugaslavenske vlade Dragiša Cvetković, 1. listopada 1939. godine.

Figura Svetozara Miletića je izlivena u bronzi i postavljena na četvrtasti postament od sivog granita. Miletić je prikazan u natprirodnoj veličini, gologlav, sa pelerinom i desnom, preteći uzdignutom, pesnicom. Skulptorsko djelo je visoko 5 metara i teško oko 30 tona.

Tijekom Drugoga svjetskog rata, neposredno poslije ulaska mađarskih okupacijskih snaga, sredinom travnaj 1941. godine, spomenik je uklonjen, ali nije uništen.

Ubrzo, poslije okončanja ratnih operacija u Novom Sadu i okolini, socijalističke vlasti su, na inicijativu povjesničara Vase Stajića, vratile spomenik Svetozaru Miletiću na prvobitno mjesto i svečano otvorenje je bilo već 10. prosinca 1944. godine.

Na novi postament od crnog granita, vajar Pavle Radovanović uklesao je, 1951. godine, tekst: Svetozar Miletić 1826–1901. Rad Ivana Meštrovića 1939.

Ivan Meštrović – kipar i arhitekt

Ivan Meštrović - hrvatski kipar i arhitekt (Vrpolje u Slavoniji, 15. VIII. 1883 – South Bend, SAD, 16. I. 1962). Od djetinjstva rezbario u drvu. Nakon kraćega naukovanja u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu, otišao je u Beč; ondje se isprva školovao kod Otta Königa, potom na Akademiji (1901–06), gdje su mu profesori bili Edmund Hellmer i Hans Bitterlich, a poslije i arhitekt O. Wagner. Na izložbi secesije u Beču 1903. prvi je put javno izložio svoja djela. U europskim muzejima proučavao je egipatsko i asirsko te europsko klasično, srednjovjekovno i renesansno kiparstvo (osobito Michelangelova djela), a u Parizu je upoznao radove suvremenih kipara A. Bourdellea, A. Rodina i A. Maillola. Bio je začetnik i ideolog nacionalno-romantične skupine Medulić (zagovarao je stvaranje umjetnosti nacionalnih obilježja nadahnute junačkim narodnim pjesmama). Za I. svjetskoga rata živio je u emigraciji. Nakon rata vratio se u domovinu i tada je započelo dugo i plodno razdoblje njegove kiparske djelatnosti i pedagoškoga rada (bio je rektor Akademije u Zagrebu, 1923–42); od 1934. član JAZU (danas HAZU). God. 1942. emigrirao u Italiju i Švicarsku, a 1947. u SAD; bio je profesor kiparstva na Sveučilištu u Syracusi, potom od 1955. u South Bendu.

Većina njegovih ranih djela, simbolične tematike, oblikovana je u duhu secesije (Timor Dei, 1905; Izvor života, 1907; Sjećanje, 1908); neka pokazuju impresionističke nemirne površine, nastale pod utjecajem Rodinova naturalizma (Zdenac života, 1905., postavljen ispred zgrade HNK u Zagrebu 1912), a druga, oživljavajući nacionalni mit, postaju stilizirana monumentalna plastika (Kosovski ciklus, 1908–10). U tom je ciklusu ostvario svoja najistaknutija djela (Sjećanje, Velika udovica, Majka, Kraljević Marko). Pred I. svjetski rat napustio je patetičnu epsku stilizaciju izražavajući sve više emotivna stanja, o čemu svjedoče drveni reljefi biblijske tematike izrađeni u kombinaciji arhajskoga, gotičkoga, secesionističkog i ekspresionističkoga stila. Ciklus reljefa s prizorima iz Kristova života (Mojsije, Anđeo I i II, Blagovijest, Rođenje, Oplakivanje, Evanđelist Ivan, Evanđelist Luka, Vječno razapeti, Raspeće, Sv. Jeronim, Skidanje s križa), koje je dovršio tek 1954., nalaze se većim dijelom u kapeli Sv. križa u Kašteletu u Splitu. Potkraj I. svjetskoga rata javili su se vedriji tonovi u djelima na temu figure s glazbalom (Anđeo s frulom, Daleki akordi, Djevojka s lutnjom). U djelima iz 1920-ih i 1930-ih prevladava klasična sastavnica (Žena s violinom, Kontemplacija, serija mramornih ženskih aktova suspregnute čulnosti – Sanjarenje, Plesačica, Žena kraj mora, Psihe, Čekanje). U tom je razdoblju izveo velik broj javnih spomenika snažna plastičnog izraza, naglašena i čitljiva obrisa (Grgur Ninski i Marko Marulić, Split; Andrija Medulić, Andrija Kačić-Miošić i Josip Juraj Strossmayer, Zagreb; Indijanci, Chicago). Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju portreti u kojima je postigao pronicavu psihologizaciju fizionomije (Tomislav Krizman, 1905; Moja majka, 1909; Ruža Meštrović, 1915; Vladimir Becić, 1928; Johann Wolfgang Goethe, 1932; Olga Meštrović, 1935; Mate Meštrović, 1941).

Djela snažne plastične vrijednosti ostvario je u graditeljsko-kiparskim spomenicima i projektima, uglavnom centralnoga tlocrta (mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, 1920–23; mauzolej obitelji Meštrović u Otavicama, 1926–32; Dom likovnih umjetnika u Zagrebu, 1934–38; Spomenik neznanom junaku na Avali, Beograd, 1938). Projektirao je također spomen-crkvu kralja Zvonimira u Biskupiji kraj Knina, nadahnutu starohrvatskim crkvicama (1938), i reprezentativnu obiteljsku palaču (1931–39), danas Galerija Ivana Meštrovića, te obnovio stari Kaštelet ili Crikvine (1937–41) u Splitu. Galerija čuva i u stalnom postavu izlaže većinu njegovih djela, a s parkom skulptura čini jedinstvenu cjelinu; obnovljena je i s novim postavom otvorena za javnost 1998.

Nakon 1945. prevladavaju biblijske teme i portreti; tada je nastalo još nekoliko njegovih značajnijih radova, među kojima se ističu Rimska Pietà (1942–46) te Job, Atlantida i Perzefona (1946).

Njegov izniman kiparski talent očituje se u lirskoj i dramskoj ekspresiji ljudskoga tijela, što ga svrstava među istaknute osobnosti svjetske umjetnosti prve polovice XX. stoljeća i nesumnjivo među najistaknutije hrvatske umjetnike čije je djelo u svoje doba doživjelo svjetska priznanja. Snažno je utjecao na suvremenike; njegovi najdosljedniji sljedbenici bili su T. Rosandić, M. Studin i D. Penić, a pod njegovim su utjecajem stvarali F. Cota, J. Turkalj, F. Kršinić i L. Lozica. Slikao je u ulju (Moja mati, 1911), pisao eseje (Moji razgovori s Michelangelom, 1926), memoare o javnome i političkom životu svojega doba (Uspomene na političke ljude i događaje, 1969) i pripovijetke (Ludi Mile, 1970).

Darovnicom je svojem narodu 1952. ostavio mnoga svoja djela, kuće i atelijere u Zagrebu i Splitu te obiteljsku grobnicu kraj Otavica. Sabor RH je 1991. donio Zakon o Fondaciji Ivana Meštrovića, koja je 2007. izmjenom zakona preimenovana u Muzeje Ivana Meštrovića.

Izvori: www.beogradskatvrdjava.co.rs, hr.wikipedia.org, www.muzejvojvodine.org.rs, Meštrović, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.

http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=40326

Fotografije: www.muzejvojvodine.org.rs, www.beogradskatvrdjava.co.rs, www.turistickaprizma.rs