Glazba je oduvijek bila moj životni put
Povod ove zanimljive storije o Goranu Evetoviću, subotičkom glazbenom umjetniku na bubnjevima, ali i profesoru Muzičke škole na odjelima za udaraljke i jazz, svakako je njegov Bubnjarski priručnik iliti praktični vodič za bubnjare. Nedavno sam nazočio promociji ove knjige, koja je bila održana u Gradskom muzeju u Subotici, a spontanost i realističnost njezinog autora, te bubnjarsko umijeće u lijepom i atraktivnom glazbenom sessionu, zavrjeđuju da javnost sazna mnogo više. Umjesto uvoda, citirat ćemo Goranove riječi koje je izgovorio tijekom promocije, a nalaze se u intro poruci na njegovom web siteu:
„Cilj ovog priručnika je da na jednom mjestu objedini moje osobno dugogodišnje akademsko i praktično iskustvo i takoreći, skrati put i napravi prečac, za sve one kojima je ovaj priručnik namijenjen. On kao takav ne predstavlja jedini mogući način i pristup ovim temama, nego je skup mojih iskustava i saznanja koja su provjerena u mojoj dosadašnjoj izvođačkoj i pedagoškoj praksi.“
Bubanj i ritam
„Ritam, kao njezin neraskidivi dio, i sama glazba su nešto iskonsko u ljudskoj vrsti, a manifestacija svega toga se mijenjala sukladno vremenima u kojima su nastajali. Tako smo došli do današnjih vremena u kojima je bubanj neko standardno glazbeno sredstvo, ali je ostala spoznaja kako i sve drugo može biti izvor stvaranja ritma. Na osobnom primjeru to mogu potvrditi, jer kada sam bio mali nisam imao bubnjeve nego sam „hvatao ritam“ udarajući dlanovima o svoje butine. Vjerujem da ukoliko čovjek ima u sebi sklonost prema ritmu, ona se mora na određeni način ispoljiti...“, u svome ritmu započeo je ovaj glazbeni razgovor profesor Goran Evetović i nastavio:
„Moji konkretni glazbeni početci vezani su uz moj autorski band „Između krajnosti“, koji posjeduje i svoj snimljeni album (K23 studio), ali ta priča nije zaživjela i možda bi čak i posve nestala da nisam upoznao glasovitog subotičkog gitarista Nenada Došenovića, poznatijeg kao Besni. On me je pozvao da s njegovim bandom sviram u lokalu Arabesca, i u lokalu podno OŠ Ivan Goran Kovačić počeli smo svirati poznate stvari najpoznatijih rock bandova poput Led Zeppelina, Deep Purplea i drugih. Bio sam još srednjoškolac i glazba me je počinjala u potpunosti osvajati. Počeo sam svakodnevno vježbati, skupa s grupom ili posve sam, ali glazba je postala neraskidivi dio mene i moje svakodnevice.“
Konačna spoznaja
Ali Goranov život je morao prvo ispisati svoja neglazbena poglavlja da bi naš sugovornik došao do konačne spoznaje svoga glazbenoga bića. Naime, njegovi roditelji nisu baš blagonaklono gledali na njegovu glazbenu budućnost, pa su inzistirali na nečemu „ozbiljnijem“ glede akademske naobrazbe svoga sina.
„Mama me je praktično upisala u srednju Medicinsku školu, u kojoj mi je, moram priznati, bilo lijepo, a potom sam po nekom automatizmu upisao i studij psihologije u Novom Sadu. Ali, na koncu prve godine sam se iznenada povukao u sebe i počeo mnogo čitati u jednom sobičku u kojem sam živio svoje studentske dane. Bilo je to razdoblje moje konačne samospoznaje da psihologija nije moj životni put, nego da je on popločan isključivo i jedino glazbom.“
Uslijedio je poziv Marka Žigmanovića da mu se pridruži u grupi Amor i Goran je počeo svakoga petka i subote udarati bubnjeve u tada veoma popularnoj subotičkoj diskoteci Omega na Paliću.
„Bilo je to na samom početku ovoga stoljeća i nakon godinu dana sam shvatio kako moram zarađeni novac od aktivnog sviranja uložiti u „nešto više“. Otkrio sam Kőbánya Zenei Stúdió školu za savremenu glazbu i jazz u Budimpešti, položio prijamni ispit i započeo s konkretnom glazbenom naobrazbom. U klasi glasovitog mađarskog bubnjara Jánosa Sóltija diplomirao sam 2003. godine i potom se vratio u svoj rodni grad i zaposlio kao profesor u Glazbenoj školi. Ali, poslije nekoga vremena sam shvatio kako moja diploma pokriva samo jedan dio radnoga mjesta na koje sam primljen i da bih još morao nadopuniti svoje znanje glede školskog sustava naobrazbe mojih budućih učenika. Upisao sam osnovne studije (odjel za udaraljke) na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i završio ih 2005. godine, a potom i master studije u klasi profesora Nebojše Jovana Živkovića i Srđana Palačkovića.
Profesura
S Goranom Evetovićem smo vodili ovaj razgovor u njegovom kabinetu u Glazbenoj školi u Subotici, gdje predaje na odjelu za udaraljke, a šef je odjela za jazz. Kako, s njegove današnje profesorske pozicije, gleda na razvoj glazbene scene u najvećem gradu sjevera Bačke?
„Ima prostora za mlade glazbenike, ali ga oni jednostavno moraju sami stvoriti. Mi smo ga svojevremeno, također, sami stvarali i kao srednjoškolci otišli u lokal Back Yard i ponudili svoju glazbenu priču, koju su s oduševljenjem pratile naše kolege iz nekoliko gradskih srednjih škola. Mladi nikako ne smiju čekati, nego moraju ići za svojom glazbenom pričom i nadasve, svakodnevno, puno vježbati i raditi na svom usavršavanju. Ne smije se čekati da vas netko pozove i utre vam put; morate ga sami stvarati a tek onda kada vide koliko vrijedite, uslijedit će poziv za nešto krupnije i ozbiljnije.“
Goranova kvaliteta odavno je već poznata na ovim našim prostorima, a pozivi za svirke s velikim imenima postali su normalna pojava.
„Svirao sam, primjerice, sa Zdravkom Čolićem, Terezom Kesovijom, Gibonnijem, Goranom Karanom, Željkom Joksimovićem, Jelenom Tomašević i još mnogim poznatim izvođačima zabavne glazbe. No, na koncu bih ipak izdvojio nastup s Wallaceom Roneyem, trubačem iz New Yorka, jedinim živim učenikom Milesa Davisa. Njegov bubnjar je, naime, zadržan na granici, jer je zaboravio putovnicu, pa sam ja uskočio u posljednji trenutak kao zamjena. Bilo je to nešto fenomenalno, jer glazba je fenomenalna stvar koja čini naše živote ljepšima“, nasmijao se na koncu razgovora Goran Evetović.
Izvor: Hrvatska riječ (D. P.)
