Sjeverna Bačka veoma je bogata arheološkim nalazištima iz raznih perioda (po rezultatima do sada realiziranog projekta sistematskog mapiranja arheoloških nalazišta Arheološka mapa sjeverne Bačke ima ih preko 500), od kojih su mnoga na veoma povoljnim geografskim položajima u blizini jezera, zahvaljujući čemu bi ovo područje moglo imati mnoštvo koristi.

Međutim, jedan od problema koji utječu na dalju promociju bilo kojeg specifičnog arheološkog lokaliteta je taj da su uz otkup zemlje, potrebna velika ulaganja i mnoštvo koraka tijekom više godina da bi se došlo do finalizacije jednog ovako složenog posla. Iskustvo stručnjaka i dosadašnji primjeri arholoških parkova u Srbiji govore da nijedan od postojećih nije u potpunosti samoodrživ. Jedan od lokaliteta s ovakvim potencijalima je i onaj na Kaponji u Tavankutu, na kojem je otkrivena crkva s grobljem iz XII. stoljeća.

Rezultati istraživanja

Lokalitet Kaponja nalazi se 17 km jugozapadno od Subotice, u istoimenom zaseoku Donjeg Tavankuta, uz istočnu obalu umjetnog akumulacijskog jezera Skenderevo. Nalazište se prvi put spominje 1744. godine, kada je kraljevska komisija na tom mjestu zabilježila postojanje ruševina crkve. Prema saznanjima nekadašnjeg vrsnog poznavatelja arheologije sjevernih predjela Bačke Lászlóa Szekeresa, moguće je da lokalitet zapravo predstavlja srednjovjekovni Itod, spomenut prvi put 1198. godine u dokumentu kaločkog biskupa. 
Prvobitno zaštitna, arheološka istraživanja prelaze u sistematska, pa su tako od 2010. do 2015. godine, provedena u suradnji Gradskog muzeja Subotica i Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture u Subotici (MZZSK), a njima su rukovodili tadašnja kustosica-arheologinja Muzeja (odnedavno pokojna) Ágnes Szekeres i umirovljeni arheolog Zavoda Zvonimir Nedeljković.
Ova su iskopavanja, kako za naš tjednik navodi kustosica srednjovjekovne zbirke u subotičkom Gradskom muzeju Neda Dimovski, započela kao zaštitna zbog toga što su se desetljećima, prilikom oranja zemlje uništavali ostaci temelja srednjovjekovne crkve, što se moglo vidjeti po ostacima cigle i žbuke na samoj površini, a ugroženo je i groblje oko nje, također iz tog razdoblja.
„Ciljano se išlo s tim da se utvrdi položaj crkve, tako da na Kaponji i dan danas možete vidjeti tu trigonometrijsku točku koja je podignuta na južnom temelju zida crkve, djelomice ga je i oštetila i to je bilo osnovno da se istraži koliko je sve to očuvano. U potpunosti su očuvani temelji koji su od nabijanice, to je bila jednobrodna crkva, i otkriveno je, što je arhitektonski bilo zanimljivo, da nešto drukčiju strukturu temelja imaju temelji zvonika koji su rađeni od nabijanice i opeke. Samim tim što je riječ o crkvi, trebalo je obaviti širi iskop i time je zahvaćeno i groblje. Iako nije bio cilj da se istražuje sama nekropola, taj dio groblja koji se nalazi uz samu crkvu na koncu je ipak istražen, što je s jedne strane i značajno, jer se u grobovima može pronaći novac koji se često nalazi ili u ustima ili u ruci pokojnika (nekadašnji običaj da se plati prelazak na drugi svijet, što je ostalo još iz grčko-rimske tradicije). Taj novac nam je omogućio da datiramo groblje koje je najvjerojatnije nastalo u XI. stoljeću i to nešto prije izgradnje zvonika budući je on presjekao jedan grob u kojem je pronađen novac s početka XII. stoljeća. Zahvaljujući tom novcu zaključeno je da je groblje korišteno u tom, a najverojatnije i u kasnijim razdobljima, ali nismo uhvatili toliko širok iskop da možemo dobiti dobru kronologiju i dužinu korištenja nekropole oko crkve“, opisuje nam rezultate istraživanja Dimovski. 
Ovom je prigodom, kako dodaje, otkriveno 213 grobova sa skeletima, a od nalaza tu je i nakit, u koji spadaju, tipično za to razdoblje, tzv. S karike koje su kačene kao ukrasi uz glavu ženama ili su nošene na marami, potom prstenje, odjevni nakit (pojasne kopče) i novac (pripada vladarima Istvánu II. i Istvánu III., dok novac otkriven u slojevima pokriva širi vremenski raspon od XI. do XIII. stoljeća).
Na pitanje je li se na temelju iskopina moglo zaključiti koji je narod u pitanju, Neda Dimovski odgovara: „Kada govorimo o tom razdoblju, radi se o teritoriju Bač-bodroške županije odnosno o Ugarskoj kraljevini. Teško je govoriti o etnicitetu, pogotovo o nacionalnosti u tom razdoblju jer je to nešto što se razvija mnogo, mnogo kasnije. Također je nama arheolozima, na temelju toga što nalazimo u grobovima, jako teško reći o kojem je narodu riječ, jer, prije svega nakit, više govori o modi, kulturi, a ne o etnicitetu. Ono što sigurno znamo jeste da je to teritorij Ugarske kraljevine odnosno mađarske države, u kojoj žive Mađari, ali isto tako ovdje je živjelo i stanovništvo koje je moglo ostati iz prethodnih razdoblja. Naime, kada se događaju povijesne, političke promjene, to ne znači da se s određenog teritorija jedan narod briše, a drugi pojavi i zbog toga je jako teško, da ne kažem nemoguće, precizirati koji je narod naseljavao to naselje ili ta naselja oko otkrivene crkve.“
Kada su završena istraživanja 2015., temelji su pokriveni najlonom i zatrpani zemljom, a što se tiče otkrivenog materijala, trenutačno se radi na njegovoj konzervaciji. Za sada je izvješće s ovih iskopavanja objavljeno u Godišnjaku Gradskog muzeja Subotica, a Neda Dimovski izražava nadu da će biti napravljena i neka obimnija publikacija koja će detaljno prikazati što je sve pronađeno na ovom lokalitetu.

Projekti nakon iskopavanja

Prvi projekt istraživanja ovog lokaliteta pokrenuo je Međuopćinski zavod za zaštitu spomenika kulture, a od njegovog završetka stručnjaci ove ustanove rade na zaštiti i prezentaciji ovog vrijednog nalazišta iz razdoblja srednjeg vijeka. Arheologinja-konzervatorica MZZSK-a u Subotici dr. Neda Mirković-Marić kaže da je trenutno u izradi elaborat za utvrđivanje ovog lokaliteta u nepokretno kulturno dobro, čime će se omogućiti jača pravna zaštita samog nalazišta. 
„S obzirom na geografski položaj i blizinu jezera Skenderevo, osim arheološkog značaja, uočavaju se i širi potencijali koji se tiču edukacije, ekologije, ribolova i turizma uopće. Postoji mogućnost izrade arheološkog parka koji bi na jednom mjestu predstavio arheologiju sjeverne Bačke, arhitekturu različitih perioda prapovijesti i povijesti, s vizitorskim centrom. U neposrednoj okolini nalazi se i nekoliko salaša, ekološki potencijal daju šume Čikerije, a kraj je poznat i po slamarkama i lokalnoj kuhinji. Sam lokalitet mogao bi biti punkt u turističkim, sportskim i biciklističkim turama. Ovakvi potencijali, ako se iskoriste, mogu veoma dobro utjecati na promociju kulturne raznolikosti i interkulturni dijalog u okviru jedne multietničke i multikulturne sredine kakva je Tavankut i sama Subotica“, ističe Mirković-Marić.
S obzirom na sve navedene potencijale ovog nalazišta, Međuopćinski zavod za zaštitu spomenika kulture Subotica je u više navrata konkurirao s projektima prezentacije lokaliteta Kaponja i uključivanja ovog nalazišta u turističke i edukativne aktivnosti Grada Subotice.
„Godine 2016. je kod Ministarstva turizma konkurirano s projektom Arheo-etno-eko kamp Kaponja, namijenjenim prije svega djeci, školarcima, u kome bi se odvijala praktična nastava o saznanjima u arheologiji, etnologiji, biologiji, prirodi. Iako je ideja bila odlična, na žalost nismo dobili sredstva. Potom je ovaj projekt 2017. uključen je u prijedlog MZZSK-a Subotica za natječaj Gradovi u fokusu kod Ministarstva kulture i informiranja Republike Srbije, koji Subotica tad nije dobila, ali je tada napravljen projekt arheološkog parka s vizitorskim centrom koji bi također obuhvatio dalja iskopavanja arheološkog nalazišta, obradu, znači jednu znanstvenu bazu, a s druge strane imao bi etnološke i turističke sadržaje.
Bilo je još nekoliko projekata fizičkih i virtualnih arheoloških tura, od kojih neki čekaju svoju realizaciju“, nabraja Mirković-Marić.
Rezultati istraživanja ovog lokaliteta uključeni su, kako dodaje, i u dosadašnje edukativno-pedagoške aktivnosti subotičkog MZZSK-a tijekom obilježavanja Međunarodnog dana arheologije 2016. godine u okviru prezentacija „Novija arhološka istraživanja na području sjeverne Bačke i sjevernog Banata“ i u okviru Festivala znanosti i obrazovanja u Novom Sadu 2017. godine.
Ona na koncu ističe kako je, iako je sjeverna Bačka bila gusto naseljena u razdoblju srednjeg vijeka, malo arhitekture iz ovog perioda očuvano i prezentirano, što dodatno govori u prilog tome koliko bi bilo važno ne samo sačuvati ovo nalazište, već i podržati odnosno odobriti projekte zahvaljujući kojima bi ono opstalo te sadašnjim i budućim generacijama ostalo trajni izvor saznanja o bogatoj arheološkoj povijesti ovih prostora.

Na licu mjesta

Potaknuti radoznalošću te sa željom da imamo, koliko je to moguće, kompletnu i cjelovitu sliku o ovoj „priči“, otišli smo na lice mjesta, na koje je autoricu teksta odveo dugogodišnji zakupac Zlatko Skenderović i pokazao kako to nalazište izgleda nakon pet godina od završetka istraživanja. Svjestan značaja ovog lokaliteta, svojedobno je i on, na neki način, sudjelovao u njegovom očuvanju.
„Prilikom NATO bombardiranja Srbije, vojska je, kopajući rovove i bunkere u dubini od 2,5 do 3 metra, presjekla ovaj lokalitet i na površini su se našli dijelovi ljudskog skeleta. Nakon bombardiranja rečeno mi je da zakopam te rovove, kako bi se sve to sačuvalo i zaštitilo. Bilo je puno lobanja i ljudskih skeleta i sve sam to vratio u jamu i zatrpao“, kazao nam je ovom prigodom Skenderović.
Od prije oko dva mjeseca vlasnik zemlje na kojoj je otkriveno ovo arheološko nalazište je Antun Skenderović.

Izvor: Hrvatska riječ (Ivana Petrekanić Sič)