Vladimirov otac Momčilo, podrijetlom sa Zlatibora, upoznao je mladu Dalmatinku Luciju Jakšić na ljetovanju u Splitu. Lucija je bila iz poznate bračke klesarske obitelji. Kao mali, provodio je više mjeseci godišnje, s bratom Branislavom, kod none u Splitu. Bio je vukovac, dobro je crtao i u tome se isticao, no povučen očevim stopama krenuo je studirati arhitekturu u Beogradu i došao pred sam kraj. Ipak, na drugoj godini studija počeo je raditi dizajn plakata za Klub studenata tehnike, što je u vrijeme osamdesetih, kako kaže, bila ozbiljna kulturna institucija.
„Na natječaju za posao pobijedio sam dvojicu, vjerojatno jer sam u to vrijeme radio zračnim kistom, što je bila tehnika koju nije koristilo puno crtača. Izradom plakata za KST sam zarađivao više od majčine plaće, a ona je bila nastavnica u školi", kaže nam Novosađanin Vladimir Radibratović, opisujući početke razvitka njegova crtačkoga talenta. Tada je, kaže, upoznao urednike Sveta kompjutera i za taj časopis uradio prvu ilustraciju objavljenu na naslovnici. To ga je povuklo na drugu stranu.
Kako ste i gdje počeli crtati?
Crtao sam od ranog djetinjstva, ali profesionalac sam postao kada sam počeo crtati portrete ljeti. Kad s 21 godinu, kao ulični portretist, zaradiš dobar novac, ponese te samopouzdanje. Ljeta sam provodio intenzivno i dobro. Nakon mjesec dana slikanja portreta u Rapcu, zaradio sam za novu peglicu. Tako sam upoznao urednika slovenske Mladine, koji me je pozvao da radim za njih. Mladina je tada drmala Jugoslaviju. Prva naslovnica, 1987., bio je moj komentar na „aferu Agrokomerc", u kojoj je tada akter bio i Branko Mikulić, predsjednik Predsjedništva SFRJ, a nisam znao kako on zapravo izgleda. Moja prva ilustracija za Mladinu je bio moj otklon od militarizma. Kada je ta naslovnica objavljena, malo sam se uplašio. Na TV se pojavila dužnosnica partije koja je govorila: „Vidite što Slovenci rade, napadaju Vojsku!", pokazujući moju ilustraciju. Vidio sam da to može biti problematično. I stao sam. Došao sam do pred kraj arhitekture, ali sam htio biti ilustrator. Sreo sam druga koji mi je rekao da nikad nije kasno za upis akademije. Prijemni je bio za par dana. Iz tih stopa sam otišao na svoj fakultet i predao dokumente na Akademiji likovnih umjetnosti. Nisam išao na pripremu. Moje iskustvo uličnog portetista mi je presudno pomoglo u crtanju modela s rukama, što je bila tema prijamnog ispita, i upisao sam taj fakultet kao prvi na prijamnom. Jedan od dva profesora koji su željeli da ostanem na fakultetu, pokojni Zemunac Stjepan Fileki, poslije je organizirao moju izložbu.
No, tada je došao rat, koji ste proveli u Grčkoj i tamo, zapravo, izgradili karijeru. Kako je izgledao život ilegalnog imigranta u Grčkoj?
U ljeto 1991. ekipa uličnih portretista s Rapca krenula je na Kretu, i ja s njima. Krajem ljeta sam se vratio iz Grčke s idejom da nastavim studirati. Nekoliko dana nakon povratka me je pozvao otac u moj studentski stan i rekao da su me tražili da dođem na vojnu vježbu. Odmah sam odlučio da se vratim u Grčku, nije dolazilo u obzir da idem na vježbu u Vukovar, jer se već znalo u kom pravcu stvari idu. Bio sam dezerter s ozbiljnom zaprijećenom kaznom ako me uhvate, što se i dogodilo nekim prijateljima. Da je trebalo, radije bih bio u zatvoru nego u ratu protiv Hrvatske. Stigao sam koncem rujna u Grčku i odmah otišao na Kretu. Mislio sam da će se situacija na našim prostorima za par tjedana smiriti i da ću se vratiti natrag. Kao što znamo, to se nije dogodilo. Nakon Krete vratio sam se u Atenu i započeo život kao ilegalni imigrant. Unajmio sam stan, počeo zvati reklamne agencije i tražiti posao. Budući da sam vidio da u grčkim časopisima uglavnom nema ilustracija, bio sam uplašen za opstanak. Ipak, vrlo brzo, par mjeseci nakon dolaska, u siječnju 1992., počeo sam raditi i imao naslovnicu u časopisu Ena s kojim sam potpisao ekskluzivni ugovor. U naletu stvaralačke snage sam, pod pseudonimom, radio i za druge. Brzo sam počeo raditi za najjače – magazin Klik. Na našim prostorima ne može se ništa usporediti s tim trendy časopisom ogromne naklade. Vrlo brzo su me počeli zvati za reklame i druge kreativne projekte, a 1995. sam radio i body art (crtanje po ljudskom tijelu) za naslovnicu Klika. I tu su me, zahvaljujući radu s atraktivnim modelima, upoznali svi koji su bitni u sferi kreativnoga crtanja i dizajna u Grčkoj. Važio sam za čovjeka koji radi što god treba u sferi vizualne umjetnosti. Prije odlaska u Grčku, u proljeće 1991., u samo tri mjeseca sam imao 11 naslovnih strana za novine u Srbiji. Sumnjam da je i jedan domaći ilustrator imao takvo što u tako kratkom periodu. To su bile naslovnice NIN-a, Vremena, Stava i književnog časopisa Venac. Te godine su me primili za člana ULUPUDS-a, što je za studenta bilo jako teško. Tad me je politika, kao Hrvata i Srbina, počela jako zanimati, zbog katastrofalne vlasti Slobodana Miloševića. Skoro sve moje ilustracije gađale su njega i njegovu vlast.
Kako biste pravili angažirane ilustracije iz Grčke za Vreme, morali ste biti upoznati s kontekstom svega što se ovdje događalo. Kako ste u Grčkoj primali te informacije u to vrijeme?
Radio aparatom i telefonom. Račun za telefon me je koštao kao prosječna plaća. Noću se, u Ateni, jedino čuo Radio Beograd. Snimao sam vijesti radio kazetofonom i slušao ih ujutro. Očekivao sam prestanak rata. Slušao sam vijesti, nervirao se, smišljao i crtao ilustracije koje su postajale naslovnice za Vreme, uvijek uperene protiv Miloševićeve politike. Obično u svom poslu ja reagiram na tekst koji dobijem, ovo nije bio taj slučaj, to su bile moje reakcije na vijesti o ratu.
Čini se, ako se gledaju stilovi prevladavajućih ilustratora na medijskoj sceni u Srbiji, da je akvarel vrlo neobična tehnika za karikaturu. Vaše boje se razlijevaju, idete daleko van crta i granica predmeta. Ne uklapate se u sadašnju scenu na kojoj vladaju digitalne ilustracije.
Prošao sam i ja fazu digitalnoga rada. Kada je Atena predavala kandidaturu za ljetnu Olimpijadu, vlasti su slale svim predsjednicima boce ekstradjevičanskog maslinovog ulja na dar, za koje sam rukom nacrtao etikete. Za taj sam posao dobio honorar dovoljan da kupim najbolje računalo s dva zaslona, najveći tablet, printer i skener. Tako je računalo postalo jedan od mojih alata i jedno vrijeme sam skoro isključivo digitalno radio, ali sam se kasnije vratio klasičnim tehnikama. Akvarel je, po mojem mišljenju, jedina tehnika koju računalo ne može oponašati. Akvarel je tehnika koju ne možeš potpuno kontrolirati! Slikanje akvarelom ne može se uspoređivati s drugim, jer se dobija svježina koju ni jedna druga tehnika slikanja nema. Razvio sam svoj način na koji to radim, uzimajući najbolje od digitalnog i analognog slikanja. Crtam olovkom, taj crtež otisne skroz blago na akvarel papiru, pa slikam akvarelom, ali slikam istovremeno dva-tri crteža. Onda skeniram, u računalu izbrišem dijelove koji mi se ne sviđaju i zadržim najbolje dijelove od ta tri. Akvarel ne trpi mnogo ispravki, ovako se oslobađam pritiska greške i radim mnogo slobodnije i lakše.
Kako se nastavila Vaša karijera u Grčkoj?
Radio sam za najbolje časopise. Jedan od njih je bio Flash, za koji sam radio naslovnice. Oni su bili oduševljeni mojim radom i htjeli su napraviti intervju sa mnom koji bi me predstavio publici, a ja sam ga odbio bojeći se da mi ne dovede policiju na vrata, bio sam ilegalni imigrant još uvijek. Zbog ispostavljanja računa sam se povezao s agencijom koja je predstavljala modne fotografe i tako imao ulaz na najbolje zabave na koje su dolazili fotografi i foto-modeli. Ulazio sam u sve VIP diskoteke i klubove. Ilegalni imigrant na VIP zabavama! Rad za Flash mi je znatno pomogao da se, uz pomoć vlasnika tog magazina, fiktivno zaposlim u transportnoj tvrtki. One su imale pojednostavljenu proceduru za dobijanje radne i boravišne dozvole. Tako sam postao legalni stanovnik Grčke. Ponosan sam na to što sam, među ostalim, skupa sa svojom suprugom Minom, arhitekticom, napravio službenu 3D kartu olimpijskoga sela za Olimpijadu u Ateni 2004. Moja je supruga podrijetlom s Visa, sreli su se otočani u nama... Krajem devedesetih je bilo vrijeme intenzivnog prelaska grafičara s papira na računalo. Imao sam već kompjutor, koji sam intenzivno koristio u radu. Zamijetio sam da je započeo period kada radovi ilustratora počinju ličiti jedan na drugog i ja shvaćam da će vrijednost rukom rađenih radova početi rasti. Moja prednost je bila ta što su većina mlađih ilustratora počinjali od računala, a ja sam sve prošao i klasičnim tehnikama. Bio sam i sudski ilustrator na suđenju stoljeća u Grčkoj, kada se sudilo terorističkoj organizaciji 17. studeni. I predavao sam, uspješno, ilustraciju i dizajn slova na 3 collegeu u Ateni! Studenti su me jako voljeli, s mnogima sam poslije surađivao
Zašto ste se odlučili za povratak iz Grčke?
Godine 2009. je počela grčka dužnička kriza. Ja sam se dobro držao dugo, ali je bivalo sve teže, pa sam se 2016. godine vratio s obitelji u Novi Sad. Slušao sam sve vrijeme ovo što se događa ovdje. I ključalo je u meni. Kad sam se vratio, pokušao sam kontaktirati Vreme, Danas i NIN, Nedeljnik i još neke časopise. Nisu mi odgovorili ili su me odbili. Želio sam karikaturom opaučiti po ovoj ekipi na vlasti, a nisam imao gdje. Prigodom jednog događaja (u prvoj polovici 2019., kada je vlast „nudila" dijalog oporbi) napravio sam karikaturu i mislio da ću ilustraciju pustiti internetom ako je nitko ne objavi. Ponudio sam je časopisima koji nisu pod kontrolom vlasti i Vreme ju je objavilo na naslovnici. Tako smo suradnju obnovili, usprkos tome što su financije kritično male. U međuvremenu sam izgubio i tržište u Grčkoj.
Može li ozbiljan informativno-politički list bez dobrog ilustratora?
Pisana riječ je važnija i može detaljnije objasniti ideju i poruku, ali, napose u današnje vrijeme, ljudi sve manje čitaju, a slika govori više od tisuću riječi. Puno riječi se može sažeti u sliku, objašnjenje slikom je direktnije, te lakše dođe do konzumenata. Duhoviti pogled na temu začini poruku koju prenosi riječ.
Surađivali ste i s listovima u Hrvatskoj?
Hrvat sam i imam vrlo jaku svijest i osjećaj svojeg hrvatskog podrijetla, to je dio mene. Stalno sam želio da me ima i u mojoj Hrvatskoj i pokušavao kontaktirati razne urednike. Pokušao sam kontaktirati mnoge. Moja rodica radi u Jutarnjem listu i to mi je malo pomoglo. Počeo sam raditi s njima, radio sam dugo i nadam se da ću nastaviti. Međutim, tiska je sve manje, što utječe i na honorar. U početku sam radio za Magazin Jutarnjeg, no to se smanjivalo i prestalo. Sve gdje sam pokušavao stalo je.
Nakon toliko godina korištenja slova, ona i dalje nadahnjuju, te i dalje postoji beskrajno puno mogućnosti igranja njima. Što Vas privlači u kaligrafiji?
Kaligrafija je moja velika ljubav. To radim s užitkom i učim druge tome. Počinjao sam jedno svoje predavanje ovako: „Tri prave linije čine slovo ‘A’". To slovo je napisano na tisuće načina, i dalje ljudi prave nova slova „A". U čemu je stvar? Ima li što jednostavnije od tri linije? Malo što je toliko jednostavno kao slova. U digitalnoj eri svi grafički proizvodi liče jedan na drugi i ponovo počinje rasti cijena ručnom radu. Ono što je rukom rađeno, unikatno je i ne postoji ništa slično. To ponovno počinje dobivati vrijednost. Kaligrafija i „lettering" cvjetaju. Grafički dizajneri osjećaju potrebu za unikatnim, rukom rađenim stvarima i to je jako u modi.
Kakav je život freelancera? Dojam je da je ovdašnje društvao saznalo za njih kada ih je država stegla za poreze, no kako je uistinu živjeti bez stalnoga posla?
Nikada nisam imao život s plaćom. To ima puno prednosti i mana. Mane su što nemaš stabilnost i sigurnost, ali imaš veliku slobodu, uključujući i slobodu reći: „neću", slobodu birati što hoćeš i kad stvari idu dobro. Svaki puta kada predam posao, ponovno ga tražim ispočetka. Svakim završenim poslom ja sam nezaposlen, ali sam na to naviknuo. To je moje normalno stanje. Svaki puta kada sam osjetio da nemam puno posla, znao sam da je vrijeme da krenem opet u obilazak mogućnosti za nove. Čim nemam maksimalni pritisak, znam da je vrijeme da tražim, da me klijenti ne zaborave.
Napad na karikaturiste, napose političke, je s vremena na vrijeme žestok. Hoćemo li imati ljude koji se bave javnim poslovima, s potrebno visokom tolerancijom na poruke karikatura?
To je tako iz istog razloga iz kojeg slika govori više od tisuću reči: ima neposredniju i bržu snagu poruke u odnosu na tekst. Karikatura prenaglasi stvarnost, a političari su ljudi velikog ega, vrlo uvjereni u svoju važnost. To je tako pogotovu kod ekipe koja je kod nas na vlasti. Jednog lijepog dana, kad dođu na vlast pravi ljudi, od kvalitete, časni, inteligentni i vrijedni pozornosti, možda će biti drukčije. Onaj tko je pametan taj je i duhovit. Duhoviti ljudi se prvo smiju sami sebi, pa onda drugome i njima to nije problem.
Izvor: Hrvatska riječ (Marko Tucakov)