24. svibnja 2019. godine navršilo se ravno 50 godina od smrti Ivana Kujundžića, katoličkog svećenika, književnika i bibliografa iz Subotice. Povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata pamti malo ličnosti koje su dale podjednako značajan doprinos na duhovnom i kulturnom polju kao Ivan Kujundžić. Kao pripadnik mlađe hrvatske inteligencije, Kujundžić se borio svim snagama za dobrobit svog naroda, neovisno o prilikama.
Mladost
Rođen je na Verušiću 2. lipnja 1912. godine. Osnovnu školu je pohađao u Subotici, a gimnaziju u Zagrebu, Osijeku i Subotici. Završne razrede je završio u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji kod isusovaca u Travniku. Studij teologije završio je u Zagrebu na Bogoslovnom fakultetu. Za svećenika je zaređen 28. listopada 1934. godine u Subotici. Bio je vjeroučiteljem prvo u osnovnim školama, a zatim i u Državnoj muškoj gimnaziji u Subotici. Radio je u uredu Bačke Duhovne oblasti. Bio je stvarni urednik Subotičkih novina. Pod njegovim uredništvom prerasle su iz katoličkog tjednika u političko-informativni magazin, koji je, kako smatraju stručnjaci, donosio najispravnije ocjene o položaju bunjevačko-šokačkih Hrvata.
Ratne i poratne godine
Za vrijeme Travanjskog rata 1941. Kujundžić je bio vojni kapelan. Po slomu jugoslavenske vojske, dospio je u zarobljenički logor u Doboju. Po povratku u Suboticu, mađarske vlasti su ga osudile na kućni pritvor. Listopada 1941. je otišao u Zagreb, gdje je radio kao korektor u Društvu sv. Jeronima. U Suboticu se vratio za Božić 1943. Poslije Drugog svjetskog rata radio je neko vrijeme kao vjeroučitelj u Državnoj muškoj gimnaziji i Učiteljskoj školi. Međutim, dospjevši u sukob s prosvjetnim vlastima, razriješen je vjeroučiteljske službe. Kratko vrijeme je bio kapelanom u crkvi sv. Terezije u Subotici do 10. rujna 1947. Tada je odveden u subotički istražni zatvor pod optužbom da je član „ustaško-križarske organizacije“, čiji je navodni cilj bio podrivanje države.
Montirano suđenje
U jesen 1947. došlo je do još jedne u nizu kalvarija hrvatskog naroda u Bačkoj. Naime, protiv velikog broja hrvatsko-katoličkih intelektualaca pokrenut je sudski proces. Među prvom skupinom našao se i Ivan Kujundžić.
„Nije kriv, ali kao osoba jakog i postojanog duha, treba biti uklonjen“, zapisala je Marija Dulić-Maftej (1925. – 2017.), prosvjetna radnica i jedna od žrtava montiranog političkog suđenja 1948. u svojim uspomenama pod naslovom Neka moja sjećanja vezana uz osobnost vlč. Ivana Kujundžića: suđenje – ožujak 1948. godine (od 6. rujna 1996.). Nakon što je iznesen niz fabriciranih dokaza i iznuđenih svjedočenja, Kujundžić je osuđen na kaznu lišenja slobode s prinudnim radom u trajanju od 13 godina, računajući od dana uhićenja 10. rujna 1947., na gubitak građanskih prava u trajanju od pet godina.
Osim njega, osuđeni su na razne kazne Vojislav Pešut (r. 1923.) student medicine, Alojzije Poljaković (r. 1924.) učitelj, Franjo Vujković (r. 1911.) katolički svećenik, Šime Stantić (r. 1922.) slastičar, Stanko Stanić (1911.) katolički svećenik, Ante Sekulić (1920. – 2016.) profesor, Josip Dulić (r. 1921.) student tehnike, Dragutin Milonja (1924. – 1999.) student, Josip Tili (r. 1923.) student, Ljubica Draženović (r. 1924.) nastavnica fiskulture i Aleksandar Ivić (r. 1912.) trgovac.
Pojedinosti sa suđenja prenosi Dulićeva u svojim uspomenama. Na pitanje tužitelja što ima reći na optužbe svojih suradnika Alojzija Poljakovića i Voje Pešuta, za koje se poslije ustvrdilo da su izrečene pod prijetnjom smrću, Kujundžić je odgovorio sabrano i mirno: „Praštao sam i praštam“. Prikazavši ovo, Dulićeva zaključuje: „Takav je bio vlč. Ivan Kujundžić: postojan, uspravan, vjeran, duhovno jak. Ipak je razumio malog čovjeka, a hrabrio klonule“.
Ostatak života i smrt
Uslijedilo je desetljeće tamnovanja po zatvorima daleko od rodne grude i roda (Srijemska Mitrovica, Niš i dr.). Za vrijeme izdržavanja kazne, biskup Lajčo Budanović ga je postavio na upražnjeno mjesto kerske župe. Naime, početkom 1950. umro je Blaško Rajić, dugogodišnji kerski župnik. Odluka o Kujundžićevom postavljanju za kerskog župnika naišla je kod komunističkih vlasti na žestoke kritike. Međutim, prešutno je prihvaćena.
Poslije izlaska iz zatvora, Kujundžić se vratio svojim redovnim svećeničkim i kulturnim aktivnostima. Obavljao je odgovorne dužnosti u upravnim i organizacijskim tijelima Subotičke biskupije za vrijeme uprave biskupa Lajče Budanovića i biskupa Matije Zvekanovića. Njegovo pregalaštvo je prepoznato tako da je nagrađen najvišim crkvenim odlikovanjima. Iznenada je umro 23. svibnja 1969. godine. Sahranjen je 24. svibnja u obiteljsku grobnicu na Kerskom groblju u Subotici.
Doprinos književnosti i bibliografiji
Veliki bibliofil, Kujundžić je dao veliki doprinos bunjevačko-šokačkoj književnosti i bibliografiji. Pisao je pripovijetke, koje je objavljivao u časopisu Društva sv. Jeronima – Obitelj (Zagreb, 1942. i 1943.). Neke njegove pripovijetke su posthumno objavljene u zbirci Deran s očima (1969.). Nakon pustoši koju su ostavile okupacijske snage 1941. – 1944. osnovao je 1946. Bunjevačko-šokačku knjižnicu koja je poslije njegove smrti dobila ime po njemu. Na bibliografskom polju ostvario je također zapažene rezultate. Pod pseudonimom Krešimir Bunić i u izdanju Subotičke matice 1946. objavio je prvu bibliografiju književnih, znanstvenih i drugih djela bunjevačko-šokačkih autora – Prilog kulturnoj povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata. Rad na kompletiranju bibliografije ovdašnjih bunjevačkih i šokačkih Hrvata i knjižnice prekinulo je montirano suđenje (1947.-48.). Iako izrečenom presudom nije predviđena konfiskacija njegove imovine, veći dio fonda njegove knjižnice je konfisciran. Po povratku iz zatvora 1954. godine Kujundžić je obnovio svoje ranije aktivnosti. Međutim, nije doživio objavljivanje svoje dvije bibliografije: Bunjevačko-šokačka bibliografija, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, 355, Zagreb 1969, 667-769. i Izvori za povijest bunjevačko-šokačkih Hrvata (Matica hrvatska, 1968.). Njegov bibliografski rad smatra se nezaobilaznim za sve istraživače kulturne povijesti bačkih Hrvata.
Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)
