Vojislav Sekelj rođen je u Subotici 20. travnja 1946. godine, od oca Luke i majke Ruže, rođ. Rogić. U rodnom gradu je završio osnovnu školu, Školu učenika u privredi i Višu tehničku školu, smjer elektrotehnika. Zaposlio se isprva u poduzeću Elektro-remont, a zatim u Željezničkoj industrijskoj školi, koje je bio ravnatelj. Kasnije radi kao srednjoškolski profesor u Zajedničkoj srednjoj školi „Jedinstvo“ te Mašinsko-elektro školskom centru – MEŠC.
Zbog antihrvatske histerije u vrijeme nakon Hrvatskog proljeća, od strane lokalnih čelnika Saveza komunista na čelu sa Stipanom Kopilovićem, nije mogao objavljivati u subotičkim listovima. Nakon više godina primorane šutnje, na preporuku književnika Petka Vojnića Purčara, okrenuo se pisanju književne kritike, koju je objavljivao u novosadskom časopisu Polja, zagrebačkom Oko, sarajevskom Izraz, beogradskom Književnost. Manji dio njih objavio je u knjizi 23 kritike.
Jedan je od najčitanijih pisaca u Vojvodini na hrvatskom jeziku na kojem piše od početka. Pisao je pjesme, romane, eseje, poetske drame, književnu kritiku i publicistička djela. Intenzivnije objavljuje od 1970., a u ediciji Osvit časopisa Rukovet iz Subotice, na poticaj i uz podršku tada već renomiranog književnika Lazara Merkovića, objavljena mu je 1972. prva zbirka pjesama Djetinjstvo. U svojim pjesmama ima suvremeni, moderni pjesnički izraz i oblik, a tematski su vezane uz idejne motive i vrijednosne zasade egzistencijalizma. Pridonio je deprovincijalizaciji mjesne hrvatske književnosti, navezujući u vlastitu poetiku idejne i izričajne okvire suvremene hrvatske i svjetske književnosti. Jedan je od utemeljivača, kasnije cijeloga pokreta, pisanja pjesama na novoštokavskoj bunjevačkoj ikavici, koja je u njeg, u zbirci Rič fali, sofisticirana do virtualnosti.
Zbog očitovane angažiranosti u hrvatskoj zajednici od početaka demokratizacije srbijanskog društva koncem 80-ih godina 20. stoljeća te napisa koje je objelodanjivao u tiskovinama (prije svega u Glasu ravnice i Žigu), u kojima je branio prava hrvatske zajednice na dostojanstven život i pozitivno priznanje, gubi uposlenje. Bio je član Hrvatskog kulturnog centra „Bunjevačko kolo“, predsjednik Organizacijskog odbora „Dužijanca“, Društva hrvatskih književnika i Društva književnika Vojvodine.
Književno stvaralaštvo
Hrvatska književna enciklopedija (III., Zagreb 2011.) ovako je sažeto prikazala i ocijenila Sekeljevo književno stvaralaštvo: „Motiv samospoznaje i suočenja s grubom zbiljom u prvoj pjesničkoj zbirci Djetinjstvo (1972.) protkan je ironijom i sarkazmom, što je konstantom njegova opusa, kao i motiv žene. Odnos zbiljnoga i onostranoga u nihilističkom ozračju promišlja u zbirci Sad znadeš sve (1979.), a sukob dobra i zla, ljubavi i mržnje te uzajamnu izdaju Isusa i Jude u Poljupcu izdaje (1989.). Pjesnički vrhunac dosegnuo je zbirkom Rič fali (1991.), napisanom ikavicom bunjevačkih Hrvata, prožetom slikama minulih vremena, svakodnevice, životnih radosti i erotske raspojasanosti. Autoironija, fatalističke misli i osjećaji odbačenosti odlikuju zbirku U izmučenim riječima (2005.), a bibliofilsko dvosveščano izdanje u sitotisku na kartonskoj ljepenci MMV knjiga prva i druga (rimski broj u naslovu godina je objavljivanja) svjedoči o egzistencijalnoj ugroženosti pjesnikovoj i njegovih sunarodnjaka u politički nestabilnoj državi. U romanu s autobiografskim elementima Daleka zvona (1983.) razmatra tjeskobu intelektualca u provincijskom gradu za socijalizma. Moralnu i intelektualnu razapetost intelektualaca u doba raspada države i rata analizira u poetsko-dramsko-proznom djelu Uzmi dodaj (2002.).“
Zastupljen je u svim panoramskim prikazima i antologijama hrvatske književnosti u Vojvodini (Sučić 1994.; Sekulić 1996.; Miković 2008.; Žigmanov 2011. i 2016.; Šarčević – Zelić 2015.). Krešimir Nemec ga je uvrstio u djelo Povijest hrvatskog romana 1945. – 2000., 2003. Djela su mu prevedena na mađarski, njemački, slovački, slovenski, makedonski, albanski, rumunjski, francuski i engleski.
Novinar i angažirani intelektualac
Sekelj se okušao 1990-ih i u novinarstvu. Bio je prvi dopisnik Hine i Hrvatskog radija iz Subotice (1990.–92.), zatim redoviti kolumnist i, kratko vrijeme, ravnatelj Glasa ravnice, a nakon razilaženja s vodstvom DSHV-a 1994., s dijelom suradnika pokrenuo je i uređivao dvotjednik Žig, uspješno promičući demokratski angažirano novinarstvo na hrvatskom jeziku. Žig je izlazio 5 godina, a onda je zbog novčarskih poteškoća prestao izlaziti. Unatoč tome, postojanje Žiga utrlo je put inim vojvođanskim medijima na hrvatskom jeziku. Od 2008. ponovno je uređivao Glas ravnice. Na taj način djelovao je i kao javno angažirani intelektualac: odvažno je, naime, znao dodatno šiljiti svoje oštro pero i spram događaja i pojava iz društvene zbilje, napose o onima prijepornima i devijantnima, a trajnu vrijednost imaju njegovi polemički napisi na tematiku identiteta bunjevačkih Hrvata.
Te su ga i takve aktivnosti onda odredile da postane posve raritetna pojava među piscima subotičkoga književnog kruga, napose u dijelu ovdašnjih hrvatskih spisatelja. Nije se, drugim riječima, Sekelj mirio s kolapsom u krvi društva i raspada u gnoju mržnje države pred njegovim očima, što se događalo na štetu velike većine njegovih sugrađana i na još veću njegovih sunarodnjaka, već je, tomu suprotno, odlučno i kontinuirano promicao ideje slobodnog, demokratskoga društva; odvažno je svjedočio kako se u javnosti odgovorno treba govoriti, hrabro je i bez upita za cijenu dekonstruirao anomalije pred nama, bio brana, od razuma udaljenih, dakle, sumanutih inicijativa i programa; nije se ustezao spremati ni u vlastitome dvorištu ono što nije valjalo... Na taj je način pokazivao kako se uspostavlja u javnom djelovanju intelektualca moralna vertikala u vremena nenaklonjena čovjeku, davši i tako još jednom odlučni prinos deprovincijalizaciji subotičke javne scene.
Vojislav Sekelj je ostavio neizbrisiv trag u životu hrvatske zajednice u Vojvodini. Bio je jedna od najautentičnijih osobnosti hrvatske književnosti, lirik neponovljivih izričaja i kritik britkog pera, odvažan i beskompromisni borac za dostojanstvo Hrvata, koji u toj borbi nije štedio ni sebe, i neformalni učitelj mlađih naraštaja hrvatskih književnika u Vojvodini. Riječju, ostat će upamćen kao jedna od najrenomiranijih, najzanimljivijih i najintrigantnijih osoba hrvatske književne scene u Vojvodini s konca 20. i početka 21. stoljeća.
Predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić dodijelio mu je 7. listopada 2009. odličje Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za očuvanje kulture hrvatskoga naroda u Srbiji. Knjiga polemičkih i publicističkih spisa Kako se branilo dostojanstvo dobila je nagradu „Emerik Pavić“ za najbolju knjigu na hrvatskom u Srbiji u 2011. godini koju dodjeljuje Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Iste je godine dobio nagradu za životno djelo na području književnosti „Balint Vujkov Dida“ Hrvatske čitaonice. Nagradu Dr. Ferenc Bodrogvári grada Subotice dobio je 2006. godine. Dobitnik je i priznanja Ban Josip Jelačić za dugogodišnje društveno djelovanje u očuvanju i razvoju nacionalnog identiteta Hrvata u Vojvodini 2015., koju dodjeljuje Hrvatsko nacionalno vijeće.
Djela: Djetinjstvo, pjesme, 1972; Sad znadeš sve, pjesme, 1979; Daleka zvona, roman, 1983; Poljubac izdaje, pjesme, 1988; 23 kritike, književna kritika, 1988; Rič fali, pjesme na ikavici, 1991, (reizdana 1993. i 2003.); Uzmi dodaj, roman, 2002; U izmučenim riječima, pjesme, 2005, (reizdana 2008); MMV, Subotica, 2005.; Kako se branilo dostojanstvo, polemički spisi, 2011; Životopis jedne sjene, pjesme, 2013.
Tomislav Žigmanov
