„Bio je prvo bać Joso (Keleman), bać Grgo, teta Jovana, dida Naco, bać Fabuš (Gegušovi), bać Luka (Lolašovi), bać Kalo (Dadini), bać Roko, Joško (Štetakovi), bać Mićo, Čvarkov, Jose advokata, Jože, bać Stipe (Svetog)...”, jedva zaustavljamo Julijanu Francišković rođenu Stantić u nabrajanju salaša Stantićevog šora. Kaže, bio je to veliki šor, preko 20 salaša smještenih između Đurđina i Bajmaka, Šokčićeve škule, Prćićevog šora i Hegine ćoše.
Sada je od Stantićevog šora ostao samo križ podignut 1884. smješten na križanju Pačirskog i Bajmačkog puta. Svi salaši su iseljeni a potom i srušeni, a sjećanje na život u šoru i Gurđinima – jednoj od grana Stantićevih – rado je podijelila s nama devedesetogodišnja teta Đulka (Julijana). Ondje je rođena, rasla, školovala se i živjela dok se nije udala u Matkovićev šor u Malu Bosnu.
Kopilova škula
Okosnica života šora bila je Kopilova škula. U jednome trenutku pohađalo ju je preko 100 učenika, a nastava se odvijala u dvije smjene, od prvoga do četvrtoga i od petog do osmog razreda. „S početka je u škuli bio jedan učitelj, a kad nas je bilo puno, priko 100 dice, onda je bilo dva učitelja. Prija podne su uvik išli mlađi, od prvog do četvrtog razreda. Kad sam ja išla u škulu, ‘42. sam krenila, bilo nas je i po 20 u razredu. Jedno vrime nas je bilo 120 od prvog do četvrtog razreda. Moglo se tamo učit i do osmog razreda, al svake dvi nedilje se moralo ić u Bajmak na ispitivanje. Meni tata nije dao ić u Bajmak u osmom razredu, tribalo je pomagat radit na zemlji, tako da sam završila sedam.” Jedno vrijeme nastava u Kopilovoj škuli odvijala se na mađarskome jeziku. „Kad su došli Mađari, ‘40., ‘41. i ‘42. učiteljica je divanila samo na mađarskom. Dica je nisu razumila, ona je znala i hrvatski, al je svedno pridavala na mađarskom.”
Kako nam sugovornica pojašnjava, naziv Kopilova škula potječe od činjenice da je zemljište veličine tri motike na kojemu je izgrađena, dao čovjek kojega je majka divojkom rodila te se u narodu takvo dijete zvalo kopile. Također, donator se prezivao Kopilović. Škola je izgrađena početkom XX. stoljeća, a kada je točno, nismo uspjeli doznati. Ono što Đulka zna je da je Grad u isto vrijeme gradio Kopilovu i školu na Hrvatskome Majuru.
Banka u Bajmaku
Bilo što da im je trebalo; prijavljivati djecu, krstiti, sahranjivati, kupovati, prodavati… iz Stantićevog šora se išlo u Bajmak i Žednik. Prva trgovina u Đurđinu otvorena je tek ‘40-ih i Đula je se sjeća. „Bila sam dite, al ne tako mala da ne možem jašit konja. Metnili bi mi dvi taške, jednu s jedne, drugu s druge strane konja, dali mi sitneža i išla sam u Đurđin u prodavnicu kod bać Roke. Išla sam kupovat pirinča i kvasa, a soli, šećera i petrolina smo kupovali na veliko u Bajmaku. Kupovalo se po 50 kg šećera, 20-30 kg soli u džaku i jedan velik kamen soli, težak 10 kg smo mećali prid marvu da ližu. Kad je došla ‘47. i vrime da nema soli, taki jedan kamen smo uzeli od marve, oprali, samlili i podili svim Gurđinima da imademo soli.” Navezanost na Bajmak stanovnika Stantićevog šora ogledala se i u čuvanju novaca, ondje im je bila banka. „Novci se nisu čuvali na salašu nego u bajmačkoj kasi u crkvi kod svećenika. U Bajmaku je bilo puno Švaba i oni su to tvrdo držali, oni su tu kasu i kupili od države, odobrilo se da oni mogu čuvat novce uz malu kamatu.”
Složni Gurđini
„Gurđini su živili na gredi i otaleg tekli. Bili su imućni, al i jako vridni i radni”, kaže Đulka i dokazuje to fotografijom iz 1937. godine na kojoj su Gurđini u foto-studiju u Bajmaku ili Subotici. Poznato je kako su nekada samo bogate obitelji mogle priuštiti obiteljske fotografije iz studija. Na fotografiji se vide Đulkini majka i dida Antun i Cilika (rođ. Rudić Vranić iz Tavankuta) sa svojih šestero djece (od kojih je jedan otac sugovornice). Imali su dvije kćerke i četiri sina. Počevši s lijeve strane: Ana, Joso, Jakov, Stipan, Marko i Estera. Najstariji je bio Marko, rođen 1899., potom Estera rođena 1903., Stipan rođen 1905., Jakov rođen 1907., Ana rođena 1910. te Joso rođen 1912. godine.
Ana se udala za Tomu Stantića i nisu imali djece. Joso se oženio za Janju Orčić s kojom je četvero djece othranio. Jakovljeva žena umrla je ubrzo nakon vjenčanja te nisu imali potomke. Stipan se oženio za Ilku Skenderović, s kojom je imao djece ali su svi umrli kao mali. Marko se oženio za Julijanu Anišić, s kojom je dobio šesnaestero djece od kojih su petero ostali živi (roditelji naše sugovornice). Estera se udala za Ivana Skenderovića i imala je osmero djece. „Dida Antun je bio imućan, radio je devedeset i više lanaca zemlje. Dugo je radio sa sinovima da bi im kad su se poženili podilio zemlju. Svaki sin bio mu je dužan dat rod s jednog lanca zemlje kako bi imo s čime častit unučad. Ociguro je on i svoje ćeri kad su se udale.”
Kad su djecu podomili, Antun i Cilika preselili su se u Bajmak. U Gurđinom salašu u Stantićevom šoru ostao je sin Joso sa suprugom Janjom. Kasnije su se preselili u Čvarkov salaš (Marka Dulića), koji je također bio u šoru, ali veći. „Čvarkov salaš je bio najveći u šoru i imo je i 100 lanaca zemlje. To su večito Gurđini radili u arendu.”
Gurđin salaš je naslijedila Josina najstarija kćerka Ana koja se 1965. sa suprugom Markom Dulićem preselila u Đurđin. Od tada u salašu više nitko nije živio, a kasnije je i srušen. Ana i Marko Dulić bili su prva obitelj koja je napustila Stantićev šor da bi se preselila u Đurđin koji je tada bio tek u izgradnji. „Očli su iz ušorenog mista u praznu ulicu u Đurđinu. Nije bilo više škule u Stantićevom šoru, a u Đurđinu se taman izgradila, gledali su budućnost dice.”
Među poznatim Stantićima koji su potekli iz ovoga šora su karmelićanin i kandidat za blaženika otac Gerard Tomo Stantić (živio između Stantićevog i Prćićevog šora) i istraživač običaja i salašarskog života bunjevačkih Hrvata i publicist Alojzije Stantić (Šilarov).
Izvor: Hrvatska riječ (J. D. B.)
