Kada je riječ o samome osnutku Novinsko-izdavačke ustanove Hrvatska riječ, valja najprije nešto reći o tomu kako se uopće došlo do toga. Kao prvo, treba istaknuti kako je ideja da se na jedan sustavni i od države financirani način riješi pitanje informiranja na hrvatskome jeziku u Vojvodini postojala relativno dugo u ovdašnjim hrvatskim krugovima, a u javnosti su je plasirali čelni ljudi Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, od toga se, na temelju različitih razloga, nije otišlo dalje sve do konca 2000.
Istodobno, mora se reći da je postojala visoka suglasnost oko toga da se novinsko-izdavačka ustanova i informativno političko glasilo nazovu Hrvatska riječ. Zašto? Prije svega zbog razlogâ koji su dolazili iz povijesti, a poradi „zadovoljenja pravde“. Naime, Hrvati su u Vojvodini svoje posljednje profesionalno riješeno pitanje informiranja na vlastitom jeziku imali u glasilu upravo s tim nazivom neposredno nakon Drugog svjetskog rata.
Vrijedi to ponovno osvijestiti: u listopadu 1944., u Subotici je pokrenut dnevni list na hrvatskom Radio vijesti, da bi nakon skoro godinu dana ovaj dnevnik dobio novi naziv – Hrvatska riječ. On će se ubrzo transformirati u tjednik, a nakon skoro deset godina, bilo je to koncem lipnja 1956., Hrvatska riječ je po partijskom nalogu preimenovana u Subotičke novine. Odabirom, dakle, toga imena za naziv ustanove, ali i imena tjednika, htjelo se ukazati na ukorijenjenost novinstva na hrvatskome u Vojvodini.
Dokument o osnivanju „Javnog poduzeća Informativna izdavačka kuća ‘Hrvatska riječ’“
U studenom 2000. godine jedna je grupa ljudi – i to pokojni Lazar Merković i Josip Buljovčić, te Milovan Miković – a na poticaj autora ovoga napisa počela zajedno raditi na izradi idejnog projekta za osnivanje jedne takve ustanove. Bilo je to vrijeme, i to treba spomenuti, pozitivnoga ozračja u srbijanskome društvu te velikoga zanosa i, nikada više toliko, rasprostranjenog pozitivnog prijegora među entuzijastima unutar hrvatske zajednice, koji su nakon pada režima Slobodana Miloševića povjerovali da i Hrvati u Vojvodini mogu imati svoje institucije kao i druge nacionalne zajednice.
Četvero spomenutih osoba pristupilo je izradi projektnoga dokumenta, koji je u konačnici bio napisan na nešto više od 6 kartica teksta (ukupno – 11.168 karaktera). U tome dokumentu, prema razdiobi poslova, Tomislav Žigmanov je imao zadaću napisati dijelove „Cilj projekta“, „Način ostvarenja“, „Obrazloženje projekta“ kao i „Izdavanje tjednika ‘Hrvatska riječ’“. Ovaj posljednji bio je dio veće cjeline „Djelatnost Javnog poduzeća Informativno-izdavačke kuće ‘Hrvatska riječ’“, čiji je, pak, drugi i treći dio („Izdavanje časopisa za književnost, umjetnost i kulturu ‘Staze’“ i „Izdavačke edicije ‘Popudbina’, ‘Suvremena poezija’, ‘Suvremena proza’ i edicije ‘Istraživanja’“) inicijalno sastavio Milovan Miković, uz nadopune Lazara Merkovića. Josip Buljovčić i Lazar Merković, kao doajeni novinske i publicističke scene među Hrvatima u Vojvodini, bili su kritički čitači radnih rukopisa, s tim da je Lazar Merković intervenirao i sa sadržajnim proširenjem koji se odnosio na poslijeratnu povijest informiranja na hrvatskome u Vojvodini, to jest u Subotici, te u dijelu nakladničke djelatnosti. Svi navedeni poslovi bili su okončani do kraja 2000. godine.
Naravno, u svojemu planiranju, autori inicijalnog teksta nisu izmišljali nikakvu toplu vodu. Jednostavno, preslikavali su model kakav su već imale druge manjinske zajednice u Vojvodini na planu informiranja na svojemu jeziku – samostalna ustanova, koja se financira iz proračuna AP Vojvodine, izdavač je informativno-političkog tjednika. I to se pokazalo više nego uspješno! S druge strane, vodilo se računa i o nekim specifičnostima hrvatske zajednice, a jedan dio projiciranja se odnosio i na slabe kadrovske potencijale među Hrvatima u Vojvodini te neravnomjernoj teritorijalnoj disperziranosti, s prevagom Subotice.
Službeni nositelj inicijative Hrvatsko akademsko društvo
Prema tome dokumentu temeljna je svrha NIU Hrvatska riječ sadržana u sljedećem: stvoriti prikladan institucionalni okvir za ostvarivanje prava na informiranje građana hrvatske nacionalnosti u tiskanome mediju na vlastitome jeziku, koji ce biti financiran iz proračuna AP Vojvodine! Ujedno, osnutkom jedne takve ustanove htjelo se pridonijeti afirmaciji kulturnog, znanstvenog i književnog stvaralaštva vojvođanskih Hrvata kroz časopisnu i knjišku produkciju.
Oba ova segmenta su od presudnog značaja za svaku manjinu, što onda vrijedi i za Hrvate u Vojvodini: prvim se, naime, osigurava vlastiti prostor javnosti, što je osnovna pretpostavka za postojanje svake nacionalne zajednice, a drugim se otvaraju mogućnosti za dublje i svestranije svjedočenje i tematiziranje vlastitog života. Drugim riječima, upravo u ili preko tjednika Hrvatska riječ hrvatska je zajednica trebala dobiti, vjerovali smo, mogućnost da samu sebe očituje u javnosti i da uspostavi svoju vlastitu manjinsku javnost u kojoj će onda bilježiti svoje postojanje, iskazivati vlastite nade i očekivanja, govoriti o problemima i strahovima… Predviđeno je također da se sve to mora raditi na jedan obuhvatan i cjelovit način, u smislu da se izbjegava regionalna, subetnička ili lokalna podvojenost, a uz osiguranje profesionalne, prije svega financijske, pretpostavke.
Kako su u to vrijeme postojale dvije hrvatske političke stranke – DSHV i Hrvatski narodni savez – odlučeno je početkom 2001. godine u dogovoru s vodstvom Hrvatskoga akademskog društva – HAD-a da oni budu nositelji inicijative o osnutku ustanove Hrvatska riječ. Razlozi za takvu odluku temeljili su se na činjenicama relativne neutralnosti HAD-a u političkim sukobima i u dobivanju u javnosti ozbiljnije institucionalne težine same inicijative. I vrlo brzo, već u veljači 2001., Upravni odbor HAD-a usvojio je naš zajednički prijedlog kao vlastitu projektnu zadaću. On je dobio oblik inicijative: „Osnivanje Javnog poduzeća Informativna izdavačka kuća ‘Hrvatska riječ’“, i kao takvog ga se stavilo u daljnju artikulaciju.
Tadašnji predsjednik HAD-a Josip Ivanović službeno je kontaktirao s političkim predstavnicima vojvođanskih Hrvata, a tadašnji zastupnik Hrvatskog narodnog saveza – HNS-a u Skupštini Autonomne Pokrajine Vojvodine Kalman Kuntić prihvaća ju i istu stavlja sredinom 2001. u skupštinsku proceduru. Kalman Kuntić će je kasnije, vidjet će se uspješno, i nastaviti operativno provoditi unutar složenih i, relativno, sporih procedura unutar Skupštine AP Vojvodine.
Izvor: Hrvatska riječ (T. Žigmanov)
