U bogatoj – više desetina naslova, i višestoljetnoj – više od dva i pol stojeća, povijesti naklade periodičnih publikacija među bunjevačkim i šokačkim Hrvatima u srednjem dijelu ugarskog Podunavlja časopis Klasje naših ravni zauzima značajno mjesto. Riječ je o književnom časopisu koji je u oba svoja tečaja – i onoga prije Drugog svjetskog rata i onoga obnovljenog – sredinom 1996. objavom prvoga broja – imao važnu ulogu u književnom i uopće kulturnom životu ovdašnjih Hrvata.
Stari tečaj
Prvi tečaj pokrenut je u vrijeme prije Drugoga svjetskog rata – 1935., u doba razvijenih i bogatih kulturnih i nacionalnih gibanja i događaja od strane kulturnih djelatnika i pisaca angažiranih u Subotičkoj matici i Pučkoj kasini s ciljem da okupi „starije i mlađe pisce Vojvodine, koji se osjećaju hrvatski“. Do rata je ima podnaslov vanpolitički povremeni časopis za književnost i kulturu (od br. 4 nepolitički). Nakladnik mu je bila Pučka kasina iz Subotice, a izašlo je pet brojeva (po dva broja 1935. i 1936. te jedan 1938.). Tijekom rata izdaje ga Društvo bačkih Hrvata u Zagrebu kao časopis bačko-baranjskih Hrvata : povremeni časopis za istraživanje kulture, života i običaja bačko-baranjskih Hrvata (u br. 1-2/1944. za kulturu, književnost, život i običaje bačko-baranjskih Hrvata), a objavljena su ukupno četiri broja u tri godišta (po jedan broj 1942. i 1943. te dvobroj 1944.). Časopis je imao više urednika (Andrija Šokčić 1935., Ivan Malagurski 1936., Franjo Kujundžić 1938., Marko Čović 1942.-43., Marin Radičev 1944.), no uvijek jasnu uređivačku orijentaciju sa snažnim katoličkim pečatom.
Glavna mu je vodilja bila afirmacija mjesnoga hrvatskoga književnoga, znanstvenoga i uopće umjetničkoga stvaralaštva. Iako se međuratni i ratni brojevi vode kao isti tečaj, razlike su vidljive ne samo u nakladniku nego i u fizičkoj veličini i opsegu časopisa (do rata format A4, 64 stranice, osim br. 5 s 52 stranice, dok je ratni format 24 cm i opsega 72, 76 i 164 stranica) te grafičkom uređenju, a donekle i u tematici, jer su na brojeve izdane u Zagrebu utjecali i ratni događaji. Časopis je bio dobro prihvaćen od kulturne i stručne javnosti u Hrvatskoj bliske Katoličkoj crkvi. Preferirao je nacionalno-romantičarsko razumijevanje književnosti i povijesti, a na uređivački koncept utjecao je i hrvatski kler iz Subotice, prije svega Lajčo Budanović, Blaško Rajić i mladi Ivan Kujundžić. Broj 4/1936 bio je tematski, posvećen velebnoj subotičkoj proslavi 250. godišnjice dolaska jedne skupine Bunjevaca u Bačku. Među suradnicima su bili književnici Josip Andrić, Stjepan Bartolović, Stipo Bešlin, Marko Čović, Ante Jakšić, Aleksa Kokić, Ivan Malagurski Tanar, Marin Šemudvarac i dr. Manjim prilozima bili su zastupljeni i autori iz Hrvatske: Vinko Nikolić, Ivan Esih, Miroslav Stemmer, Petar Grgec, Rudolf Horvat i dr. Jedan broj suradnika Klasja nakon uspostave socijalističkoga sustava prestao je javno djelovati – neki su otišli u emigraciju (npr. Marko Čović), drugi su osuđeni na zatvor (npr. Ivan Kujundžić, Ante Sekulić), a ostali su se uglavnom pojavljivali samo u krugovima oko Katoličke crkve (Josip Andrić, Ante Jakšić i dr.). Stari tečaj Klasja Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata je digitalizirao 2017. i od tada je dostupan na internetskim stranicama: http://www.zkvh.org.rs/index.php/digi-periodika/4850-klasje-ravni.
Obnovljeni tečaj
Novi tečaj Klasja naših ravni obnovljen je prije 25 godina – 1996., kao prvi (izuzme li se jedini broj ubrzo zabranjenog časopisa Njiva iz 1947. te časopisa Rukovet, kojeg je teško vezati u usko nacionalne okvire) hrvatski književni časopis u Vojvodini nakon Drugoga svjetskoga rata. Nosi podnaslov časopis za književnost, umjetnost i znanost, a od 1996. do 2001. još i tromjesečni časopis Bunjevačke matice iz Subotice (nakon promjene njezina imena od 1999. Matice hrvatske Subotica). Međutim, dinamika izlaženja bila je drukčija: dva broja godišnje (1996., 1997., 1999. i 2000.), jedan broj (1998.) i jedan dvobroj (2001.). Nakladnik je najprije Izdavačka kuća HRID 1996.-99., zatim 2000.-05. Matica hrvatska Subotica (od 2007. kao Ogranak Matice hrvatske u Subotici), koja ga od 2006. do 2013. izdaje u sunakladništvu s NIU Hrvatska riječ iz Subotice, od kada ga samostalno izdaje Ogranak Matice hrvatske u Subotici. Od 2002. najprije su izašla tri godišnja dvobroja (2002.-04.), zatim četiri dvobroja (2005.), a od 2006. do 2014. dvomjesečnik je, a od 2015. izlaze od 2 do 4 sveske godišnje manjeg obima (2015. i 2016. dvije, 2017. i 2020. tri, a 2018. i 2019. četiri). Posljednja sveska objavljena je početkom 2021. – br. 9-12 za 2020., a nakon smrti glavnog urednika Milovana Mikovića (9. travnja 2021.) nije objavljen ni jedan broj. Glavni su urednici Bela Gabrić (1996.-98.), Viktorija Grunčić (1999.-2003.), od 2004. zajedno ga uređuju Lazar Merković, Milovan Miković, Petko Vojnić Purčar i Stipan Stantić, premda ga od 2002. neformalno uređuje Lazar Merković, a od 2006. do smrti Milovan Miković.
Za razliku od formata (A4) i opsega od stotinjak stranica, kvaliteta sadržaja novoga tečaja bila je nejednaka. Do 2001. uredništvo se nije ravnalo strožim estetskim i znanstvenim kriterijima pri objavljivanju radova, a zbog neprofesionalnoga upravljanja i uređivanja te utjecaja političkoga segmenta hrvatske zajednice nije uspjelo okupiti najvažnije književnike, znanstvenike i publiciste, nego su glavni suradnici bili kulturni djelatnici starije generacije (Jakov Kopilović, Ivo Prćić ml., Viktorija Grunčić, Bela Gabrić) ili pak stvaratelji bliski DSHV-u (Lidija Molzer, Milivoj Prćić, Branko Jegić) i Katoličkoj crkvi (svećenici Marko Vukov, Lazar Novaković, Andrija Kopilović, Lazar Ivan Krmpotić, Marko Kljajić i dr.). Nedovoljna stručnost u upravljačkim i uređivačkim procesima rezultirala je nezadovoljavajućim vizualnim izgledom i grafičkim rješenjima, slabom autoreprezentacijom hrvatske književnosti u Vojvodini te neučinkovitim plasmanom i nemogućnošću da stvori čitateljsku publiku.
Nakon promjene uredništva 2002. vidljivo je osnaženo objavljivanje književnih priloga svih vrsta, poglavito već afirmiranih autora iz subotičkoga književnoga kruga (Lazar Merković, Petko Vojnić Purčar, Vojislav Sekelj, Milivoj Prćić, Milovan Miković, Lazar Francišković, Robert G. Tilly, Zvonko Sarić i dr.), zatim književnika iz Novog Sada i Srijema (Jasna Melvinger, Stjepan Bartoš, Vladimir Bošnjak, Tomislav Ketig) te Podunavlja (Ruža Silađev, Ivan Andrašić), a češće se objavljuju i publicistički radovi (Naco Zelić, Alojzije Stantić, Antonija Čota i dr.). U znatno manjem omjeru zastupljeni su znanstveni radovi o književnim, povijesnim, društvenim i filozofijskim temama (Ante Sekulić, Jasna Melvinger, Sanja Vulić, Stevan Mačković, Slaven Bačić, Tomislav Žigmanov i dr.), a nakon 2006. krug suradnika iz Vojvodine znatno se smanjio pa se stjecao dojam da je postajao monopol za određeni broj književnika i publicista glede objavljivanja. Izostajalo je sustavno uključivanje mlađih autora, a nedostajao je i promišljeniji pristup valorizaciji književne baštine te aktualne književne produkcije, unatoč tomu što su prvih nekoliko godina od promjene uredničkoga vijeća 2002. književni prikazi i kritike bili redovito zastupljeni, štoviše, cijeli tematski dijelovi bili su posvećeni pojedinim stvarateljima (npr. Balintu Vujkovu 1-2/2003, 1- 2/2004, 3-4/2005; Matiji Poljakoviću 3-4/2004; Lazaru Merkoviću 11-12/2006; Petku Vojniću Purčaru 5-6/2004; Milivoju Prćiću 1-2/2005). U njima su svestranije tematizirana njihova književna djela, međutim, autori su napisa mahom mjesni kolege pisci i u tim nastojanjima gotovo posve izostaju, izuzme li se jezikoslovka Sanja Vulić, relevantniji književnici i znanstvenici iz Hrvatske i Srbije. Slaven Bačić se sa svojim prilozima češće javljao u posljednje dvije godine izlaženja Klasja.
Od 2002. redovito se objavljuju i likovni prilozi (slike, crteži, fotografije, grafičke ilustracije, skulpture) hrvatskih likovnih umjetnika iz Vojvodine od starije generacije (Stipan Kopilović, Jelena Čović, Gustav Matković, Nesto Orčić, Ivan Jandrić, Katarina Tonković Marijanski, Cilika Dulić Kasiba, Josip Ago Skenderović, Augustin Juriga, Ana Bešlić i dr.) do onih najmlađih (Lea Vidaković, Srđan Milodanović, Darko Vuković i dr.), uz kratke prikaze njihova stvaralaštva i životopis, najčešće iz pera Olge Šram i Olge Kovačev Ninkov.
God. 2009. časopis je dobio nagradu Matice hrvatske Dušan Lopašić za najbolje uređivano književno glasilo u razdoblju 2007.-08. u izdanju ogranaka Matice hrvatske. Posljednji svezak u 2015. godini (br. 5 – 12) donosi bibliografiju časopisa na 260 stranica, koja je objavljena u povodu 80. obljetnice od pojave prvog sveska. Bibliografija je djelo knjižničarki Bernadice Ivanković i Nevene Mlinko, koje se bibliografski obradile svaki od 82 sveska Klasja (u 156 brojeva) što su nastali od 1935. do 2015. godine.
Tomislav Žigmanov