Kao što je prikazano u prethodnim člancima, komunističke su vlasti nedugo po uvođenju politike afirmacije hrvatskog imena i nacionalne svijesti Bunjevaca u Subotici prešle na politiku dekroatizacije, uklonivši do konca 50-ih godina prošloga stoljeća ne samo hrvatski pridjev iz naziva kulturno-umjetničkih društava i institucija nego čak i pojedince u kojima je vidjela smetnju za provođenje svojih ciljeva. Sukladno toj politici, Hrvatska riječ je prenaslovljena u Subotičke novine. Trebalo je proći još mnogo godina dok nisu ponovo nastali kakvi-takvi uvjeti za razvoj hrvatske kulture i svijesti.

Nacionalna svijest

Razdoblje od zavođenja komunističke diktature 40-ih do demokratizacije 90-ih u mnogo čemu je presudno za oblikovanje nacionalne svijesti i kulture sjećanja Hrvata u Subotici. Dekret Glavnog narodnooslobodilačkog odbora Vojvodine od 14. svibnja 1945., koji zabranjuje manipulacije sa subetničkim imenima Bunjevac i Šokac, u izvjesnom smislu je označio pobjedu hrvatskog pokreta bačkih Bunjevaca, koji se još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije borio za to da se Bunjevci priznaju za Hrvate, odnosno za narod ravnopravan ostalim narodima i narodnostima Jugoslavije. 
Naime, još koncem 1940. je jedna deputacija sastavljena od delegata iz svih hrvatskih mjesta Bačke i Baranje pod vodstvom mjesnih prvaka Hrvatske seljačke stranke Josipa Đide Vukovića i Jerka Zlatarića zatražila na prijamu kod dopredsjednika jugoslavenske kraljevske vlade Vlatka Mačeka u Beogradu „da vlada jednom deklaracijom prizna hrvatstvo Bunjevaca i Šokaca u Vojvodini, te prema tome njihovu pripadnost hrvatskom narodu, pa bi se time u buduće izbjeglo u ovim krajevima i po državne interese štetne prepirke o narodnoj pripadnosti Bunjevaca i Šokaca”. Nasuprot ovom pokretu stajali su režimski Bunjevci nehrvati, članovi Jugoslavenske radikalne zajednice (Marko Jurić, Ladislav Lipozenčić, Ivan Poljaković itd.), čiji prvaci su se za vrijeme okupacije kompromitirali kao kolaboranti.

Izazovi

Priznanje pripadnosti hrvatskom narodu za bunjevačke Hrvate praktički nije mnogo značilo, kada se ima u vidu da su njihove nacionalne institucije (Hrvatsko narodno kazalište, Hrvatska riječ itd.) jedna za drugom ukidane. Posljedično tomu, generacije i generacije su odrastale, identificirajući svoju nacionalnu posebnost gotovo isključivo s folklornom baštinom. Takav „odgoj“, lišen dubljih spoznaja identiteta, stvarao je zapravo preduvjete za nove identitetske krize i rasprave, koje izbijaju na površinu već za vrijeme socijalističke Jugoslavije, a dobijaju veliki zamah početkom 90-ih, kada miloševićevske vlasti još jednom po ugledu na monarhističke pokušavaju profitirati na račun stvaranja nesloge među Bunjevcima. 
Usprkos svim izazovima, hrvatska svijest nije zamrla među bunjevačkom inteligencijom. Naprotiv, inteligencija je, slijedeći stope starijih generacija, krenula u borbu za nacionalna prava. Poslije neuspjeha da se organizira kao odbor Matice hrvatske, pokušala je svoje ciljeve provesti kroz sekcije Hrvatskog kulturno-umjetničkog društva (literarnu i istraživačku). Ovo društvo je gotovo dvije godine opstalo kao neslužbeni odbor Matice hrvatske prije nego je prestrukturirano u još jedno folklorno društvo. Nakon hrvatskog proljeća 1972., uslijedilo je razdoblje obilježeno odsustvom sadržaja i obiljem folklorizma, koji je postao dominantna sastavnica nacionalnog identiteta bačkih Hrvata.

Nepoželjni sadržaji

Poslije gašenja Hrvatske riječi 1956. Hrvati više od jednog desetljeća nisu imali svoj pisani medij. Početak 70-ih (1970. i 1971.) iznjedrio je kalendar Danicu, koja je predstavljala zajednički pothvat hrvatskog katoličkog svećenstva i hrvatske svetovne inteligencije. Međutim, brzo je zasmetala komunističkim vlastima zbog svog sadržaja, koji je budio sjećanje na starija vremena i stare vrijednosti. 
Tek koncem 70-ih, 1978., svećenik subotičke biskupije Lazar Krmpotić pokrenuo je katolički informativni list na hrvatskom jeziku Bačko klasje, koji je donosio i crtice iz hrvatske povijesti i kulture. Godine 1983. u okrilju katoličke crkve ponovno je pokrenuta Subotička Danica, koja je krenula stopama stare Danice, okupljajući iz godinu u godinu sve veći broj suradnika, čak i one komunističke provenijencije.

Počeci višestranačja

Slom jednopartijskog sustava 1989. otvorio je nove mogućnosti, između ostalog i slobodu medija. Sredstva oglašavanja su, istina, ostala uglavnom u rukama nasljednice Saveza komunista, tj. Socijalističke partije Srbije, ali se i novim političkim čimbenicima i pojedincima ukazala dugo očekivana prilika da i sami utječu na javnost kroz vlastite medije. Novi počeci hrvatskog tiska vežu se upravo za početke višestranačja. Ubrzo po svom osnutku srpnja 1990. Demokratski savez Hrvata u Vojvodini pokrenuo je svoje glasilo Glas ravnice, koje je pored tekstova informativnog karaktera donosilo i brojne priloge iz kulture i povijesti Hrvata Vojvodine, ali i polemičke tekstove, od kojih su naročito tekstovi Vojislava Sekelja postali klasika hrvatske kritičke misli na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće.
Jačanjem svijesti o demokraciji, počeli su se pojavljivati i listovi nestranačke provenijencije, kao Žig (1994.) i Zvonik (1994.), koji su pristupali hrvatskom mjesnom čitateljstvu s građanskog, odnosno vjerskog rakursa, zadržavajući sve hrvatske nacionalne značajke. Upravo su ovi listovi stvorili osnove za ponovno rađanje Hrvatske riječi.

Poslije petolistopadskih promjena

Smjena režima Slobodana Miloševića 2000. i dolazak na vlast demokratskih stranaka otvorila je još više mogućnosti hrvatskoj zajednici u Vojvodini, od kojih je najbitnija financiranje programa i projekata iz pokrajinskog proračuna.
Inicijativa za pokretanje hrvatskog manjinskog lista potekla je iz kruga hrvatskih intelektualaca mlađe generacije okupljenih oko Hrvatskog akademskog društva u Subotici, a politički ju je artikulirao zastupnik Hrvatskog narodnog saveza Kalman Kuntić. Naime, on je 28. svibnja 2001. podnio Skupštini Vojvodine inicijativu za osnivanje Novinsko-izdavačke ustanove Hrvatska riječ. Odbor za informiranje Skupštine Vojvodine jednoglasno je 6. prosinca 2001. podržao ovaj prijedlog. Početkom srpnja 2002. održana je konstitutivna sjednica privremenog Upravnog odbora NIU Hrvatska riječ, a na sjednici skupštine Vojvodine u listopadu izabran je i vršitelj dužnosti ravnatelja te ustanove. U studenome iste godine Hrvatska riječ je od gradske vlade dobila prostorije na Otvorenom sveučilištu (tri ureda na II. katu). Na koncu, 31. siječnja 2003., poslije skoro 47 godina, pojavila se na kioscima Vojvodine ponovno Hrvatska riječ, ovoga puta kao tjednik na jeziku jedne nacionalne manjine. 
(kraj)

Izvor: Hrvatska riječ (Vladimir Nimčević)