Da ikavica, šokački dijalekt, tradicija i običaji Šokaca neće ostati negdje u prošlosti, svjedoči angažiranje mladih na ovome polju. Primjer za to je i inspirativna priča i zalaganje dvadesetčetverogodišnjakinje iz Bačkog Monoštora - Anite Đipanov.
Ova je djevojka već dugo godina angažirana na mnogim poljima - članica je literarne sekcije, aktivna članica KUDH-a „Bodrog", članica je zbora župe Bački Monoštor, voditeljica dječje grupe KUDH-a „Bodrog", voditeljica na manifestacijama kao što su „Đački mikrofon", „Bodrog fest", manifestacije povodom seoske proslave „Zavitnog dana", manifestacija koje organizira KUDH, a zapažen je i njezin rad i angažiranje u projektima i radionicama s djecom. Pokraj navedenoga, svojedobno je bila i dopisnica „Hrvatske riječi" i „Somborskih novina". Anita je, inače, diplomirana fizioterapeutkinja, a zahvaljujući tome pozivu, kao i nastupima s KUDH-om, imala je prilike mnogo putovati i upoznati svjetske znamenitosti i raznolikost kultura. Za svoju dušu piše prozu i poeziju, a odnedavno piše pjesme na ikavici. Ranije je svoja djela čitala na različitim manifestacijama, književnim večerima, a u okviru obilježavanja desete obljetnice postojanja KPZH „Šokadija" iz Sonte, na natječaju za najljepšu pjesmu pisanu šokačkim dijalektom, prvi puta se natjecala s dvjema pjesmama.
Na ovomu natječaju autori su dužni dostaviti najmanje dva pisana djela, na dijalektu kraja iz kojega dolaze, koja se prosljeđuju kompetentnim osobama iz oblasti jezika i književnosti. Na kraju oni donose ocjenu, a ove je godine jednoglasno odlučeno da nagrada za najljepšu pjesmu ide upravo Aniti. Pobjedničku pjesmu „Stvaranje slova" knjigama je nagradila NIU „Hrvatska riječ", a pročitala ju je autorica na svečanoj manifestaciji prigodom uručenja nagrade.
„Kažu da je grijeh ne iskoristiti talent koji nam je Gospod podario, a koji svi mi negdje skrivamo u sebi. Ovo su zaista moje prve dvije pjesme napisane na ikavici i imam osjećaj kao da se to nekako sve skupljalo, raslo i klijalo negdje u meni, da bi na kraju proniklo u ova dva djela, od kojih je jedno i 'rodilo'. Ikavica nije samo šturo pisanje o salašima, atarima, žitnim poljima i suncokretima, već upravo ono što se skriva ispod te površine. Željela sam izvući iz zaborava stari divan mojih predaka, prošlost koja je nemjerljivom snagom negdje zapela, dati joj jednu drugu dimenziju. Pjesnici koji pišu na ikavici znaju da je ona siromašna i oskudna bogatstvom izričaja, i upravo iz toga proizlazi činjenica njenog boljeg usađivanja i jasnijeg sagledavanja naše prošlosti kroz nju samu. Shvatila sam da jednostavnim gledanjem tradicije, običaja, kulture, pa i samog ikavskoga dijalekta, očima čovjeka 21. stoljeća, mogu nastati prava pisana književna djela na ikavici", poručila je autorica prigodom obraćanja nazočnim gostima.
Tekst: Zdenka Mitić
